Poput bijega tuniškog diktatora i muka bivšeg egipatskog vladara, uhićenje pukovnika Muamera Gadafija uznemirilo je arapski svijet i dalo mu nov osjećaj moći i mogućnosti. No fotografije njegova krvavog trupla koje su kružile tek nekoliko trenutaka kasnije ublažile su oduševljenje jer su podsjetile na činjenicu da je Arapsko proljeće otvorilo i brojna neriješena pitanja.

“Ovo nije pravda”, rekao je tridesetdvogodišnji sirijski aktivist Mustafa Haid dok je u svojem uredu u Bejrutu gledao prijenos na AlJazeeri. Pukovnika Gadafija trebalo je izvesti pred sud, istražiti njegove zločine, Libijce umiriti vjerom u zakon, kaže, jer se nadao boljem ishodu Arapskog proljeća koje je počelo mirnim iskazima narodnog jedinstva u Tunisu i Kairu. Diljem regije krvavi je kraj pukovnika Gadafija naglasio svijest o izazovima koji joj prethode – ublažavanje osvete pravdom, nestrpljivo čekanje novih radnih mjesta u gospodarstvu koje se sporo oporavlja, vjernost islamu naspram snošljivosti prema manjinama i potreba za stabilnošću naspram nagonu da se sruše zasade stare vlade. “Pred nama je trnovit put jer se borimo protiv sebe”, smatra Ahmed Ounaies, bivši veleposlanik Tunisa, koji je kratko obnašao dužnost ministra vanjskih poslova nakon protjerivanja predsjednika Ben Alija. “Moramo osluškivati vlastite vrijednosti, težnje i sadašnjost i odvagnuti ih u odnosu na prošlost. Teška je to kušnja, a nije sigurno da ćemo u tome uspjeti.” Libijski je put najkrvavija revolucija u sjevernoj Africi. Kad je pukovnik Gadafi prije 42 godine došao na vlast, Libija je bila podijeljena između tri slabo povezane konfederacijske provincije i desetaka izoliranih plemena. Libiju je spojio u jednu državu i izgradio je oko bizarnog kulta vlastite ličnosti. Nije stvorio državne institucije. Tvrdio je da je Libija izravna demokracija ljudskih saveza kojima ne treba vlada – koja bi mu ugrozila vladavinu. Čak i nakon što je pobjegao iz Tripolija, potraga za njim bila je ljepilo koje je spajalo slabo povezane lokalne brigade koje su srušile njegovu vladu. Prijelazna vlada u Bengaziju nije mogla riješiti jagmu za položajima u vladi koju su pokrenuli oprečni centri moći pa je odgodila obećan nov sastav vlade dok se ne osvoji Gadafijeva posljednja utvrda i utočište, grad Sirt, što znači da danas mogu nastaviti s ispunjenjem obećanja. “Libiju čekaju grozna vremena”, kaže Lisa Anderson, predsjednica upravnog vijeća Američkog sveučilišta u Kairu i stručnjakinja za političku znanost koja se posebno bavi Libijom.

“Nemaju nijednu stabilnu instituciju. Nemaju ništa što bi ih povezalo.” Tunis ima najviše izgleda za uspješan prijelaz prema liberalnoj demokraciji. U korist tome ide razmjerno malobrojno, homogeno stanovništvo, visoka stopa obrazovanja, značajna srednja klasa, nepolitična vojska te duga povijest jedinstvenog državnog identiteta. Kad su ondje 23. listopada održani prvi slobodni izbori, pobijedila je umjerena islamistička stranka te dobila priliku sastaviti ustav i novu vladu u ovoj sjevernoafričkoj državici, koja je revolucijom u siječnju nadahnula ustanke diljem arapskog svijeta. Pripadnici glavne svjetovne opozicijske stranke pristali su na sudjelovanje u sastavu vlade. Međutim, nakon nestanka Ben Alijeve čvrste ruke, tunišku su elitu podijelila pitanja s kojima će se uskoro suočiti i Libija, naročito pitanje uloge islama u novom društvu, zakonodavstvu i vladi. Ni Tunis ni Egipat nisu riješili frustraciju mnogobrojnih nezaposlenih mladih koji su se prosvjedima priključili zato što su gladni, a ne zato što se bore za slobodu društva. “Žele da glasujem kako bi oni dobili mjesto u vladi?”, pita se četrdesettrogodišnja Mabrouka Nbarki, čiji je sedamnaestogodišnji sin bio jedan od desetaka mladih koji su tijekom prosvjeda ubijeni u Kasserineu, gradu na jugu Tunisa. “Zašto bih glasovala?” zavapila je uz plač. “Nema smisla.” Osim što se bori s većom stopom siromaštva i nepismenosti, Egipat grca i u dubokim sektaškim napetostima. Tamošnji je islamistički pokret podijeljen između frakcija koje u građanski zakon žele ucijepiti islamske moralne zasade te onih koje se zalažu za liberalnu snošljivost. Zbog otvorene rasprave o budućnosti zemlje pogoršala se napetost većine i koptske kršćanske manjine, koji čine otprilike 10 posto stanovništva. A tu je i pitanje egipatske vojske.

Iako je vojska omogućila strukturu promjene vlade koju Libija nije imala, grčevit stisak vlasti koji je vojska stekla nakon istjerivanja predsjednika Hosnija Mubaraka doveo je do brojnih pitanja radi li se tu zapravo o revoluciji ili državnom udaru. Većina stručnjaka smatra da vojska želi određeno jamstvo autonomnosti i utjecaja u sljedećoj građanskoj vladi. Neki stanovnici regije danas se nadaju da će uspjeh libijskog pobunjeništva u istjerivanju pukovnika Gadafija s vlasti bez pomoći institucija, kao što je to bio slučaj s egipatskom vojskom, već putem moralne prisile dati novu snagu aktivistima koji se nasiljem bore na drugim stranama, naročito u Siriji i Jemenu. Jemen, slaba država podijeljene vojske i naroda koji je povezan u snažna plemena, kojim vlada Ali Abdullah Saleh, najsličniji je Libiji, no nema nafte, kaže Paul Sullivan, stručnjak za političku znanost sa Sveučilišta Georgetown u Washingtonu. “Brutalnost Assadova režima u Siriji i Salehova režima u Jemenu još uvijek se osjeća”, kaže. “No smrću Muamera Gadafija pojavilo se svjetlo na kraju tunela.” Ahmed Ounaies, bivši tuniški veleposlanik, smatra da je Gadafijeva vlada u neku ruku narod pripremila na to da država ne propadne. “Sad je svima jasno da neće prihvatiti vladavinu jednog čovjeka ili jedne stranke”, kaže. “Iskustvo oslobođenja iznutra iskustvo je državnog jedinstva i povezivanja”, dodaje Ounaies. “Putem mučeništva, žrtve i herojstva izgradili su snažan savez, snažnu Libiju, što je jako važno za izgradnju nacije.”

David D. Kirkpatrick; Anthony Shadid doprinio izvještaju iz Bejruta, a Heba Afify iz Kaira