Prošla godina označila je kraj 20. stoljeća. Za pedeset godina povjesničari će se prisjetiti prosvjeda iz 2011. te svjetsku krizu opisati kao simptom kraja fenomena jedinstvenog u 20. stoljeću: država je preuzela dosad neviđenu kontrolu nad životima pojedinaca, a uloga joj je bujala izvan svake granice dok konačno nije pukla.

U Europi i drugdje postojali su različiti oblici društvenog ugovora: država je obećava zaposlenost od kolijevke do groba, obrazovanje, zdravstvenu i mirovinsku skrb te druge usluge, a pojedinci su se zauzvrat odrekli velikog dijela slobode, dohotka, naslijeđa, ušteđevine i slobode. Do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća osobe koje su bile u gornjem sloju po visini dohotka u Velikoj Britaniji plaćale su na poreze više od 90 posto dohotka. Danas je konačno jasno da jedna strana ove jednadžbe više ne vrijedi; država više ne može ispuniti svoj dio dogovora. Ako ništa drugo, sljedeće će dvije generacije i dalje plaćati još više poreze, no veći će se dio ulagati u otplatu duga koji su stvorile posljednje dvije generacije, a ne u poboljšanje usluga. Međutim, ovdje se ne radi o kvantiteti ili kvaliteti. Cijela se ideja raspada. Ne radi se samo o gospodarskoj krizi ili krizi uprave – uništena je cijela ideja društvenog ugovora. U dvadesetom je stoljeću država polako preuzela naše živote. Državna je potrošnja čak i u onim sustavima koji su najviše ogrezli u kapitalizam ponekad premašivala 50 posto bruto domaćeg proizvoda, a početkom stoljeća jedva da je prešla 10 posto. Rast je ostvarivan postupno, ponekad namjerno ili nakon kriza ili ratova, i uglavnom je bio nepovratan. Korupcija se raširila na posve novu razinu. Glasovi se osvajaju kratkoročno, a problemi se pojavljuju puno kasnije, za što drugi preuzimaju krivicu. Ovo pitanje nije novo, no kriza je 2011. godine došla do kritične točke. U Grčkoj, Španjolskoj, SAD-u, Indiji, Kini, Izraelu i u Arapskom proljeću ljudi su izašli na ulice. Neki su tražili da im se vrate usluge i mirovine, no nikad ih više neće dobiti. U zabludi su i oplakuju kraj uloge države. Okupacijski pokreti u SAD-u i europskim metropolama bankare krive za krizu; drugi su za žrtvene janjce odabrali useljenike. Ovo nije seljačka ili radnička revolucija: prosvjednici uglavnom potječu iz srednjeg sloja. Ironično je to što je sustav ojačao njihov status, no oni su platili najveći udio dohotka na poreze, primili najmanje usluga, a njihova je ušteđevina i bogatstvo polako propalo pod udarom devalvirane valute kojom upravljaju političari. Ovo je stoljeće dugo trajalo. Većina ideja koje su stvorile čudovište potječu iz rasprava iz sedamdesetih godina 19. stoljeća.

Nakon pada Pariza 1871., Bismarckova je Pruska ostvarila uspjeh, a njezine snažne državne institucije i socijalna sigurnost nadahnuli su buduću socijalnu državu Zapada. Rasprave koje su uslijedile nakon recesije tijekom tridesetih godina 20. stoljeća završile su pobjedom keynesijanaca, koji su zagovarali državnu potrošnju. Postojala je ideja snažne države i opravdanje da se za nju plati. Model socijalne države doživio je vrhunac nakon Drugog svjetskog rata i cvjetao otprilike 40 godina, sve dok sredinom osamdesetih nije počeo pucati po šavovima. Teret je bio prevelik, a povrat u obliku usluga bio je sve manji. Ideja o kontroli države počela je gubiti na snazi u doba Reaganove i Thatcheričine vlasti, kad je došlo i do pada Berlinskog zida. No u to su vrijeme na Zapadu bezuspješno pokušavali državu vratiti u prethodne okvire. Postupno su se pojavljivale alternative, a mi nismo shvatili njihovo značenje. Postoji oblik povratka klasičnoj filantropiji, koji zagovaraju Warren Buffett i Bill Gates, koji je izašao iz mode onda kad je država trebala biti univerzalni skrbnik. Sudionici prosvjeda Okupirajmo Wall Street tražili su povratak na kooperativno bankarstvo; praznine ispunjavaju dobrovoljne usluge i traži se veća društvena odgovornost tvrtki i pojedinaca. Drugi znak novih vremena jesu ideje austrijskog ekonomista Friedricha Hayeka, prvaka ideje o kapitalizmu u kojem se država ne miješa u gospodarstvo; njih su, naime, oživjeli pripadnici pokreta Tea Party, Ron Paul, kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju, te drugi zagovaratelji građanskih prava. U arapskom svijetu vlada gotovo potpuno rasulo. Ondje su se pojedinci više odrekli slobode i zauzvrat dobili najmanje. Režimi koji misle da se iz takve situacije mogu izvući povećanjem plaća i pokretanjem javnih projekata varaju se. Ugovor više ne vrijedi. Ne radi se o pitanju cijene, a oni koji se ne mogu prilagoditi, past će baš kao i istočna Europa, gdje je ta ideja prva izgubila na važnosti. Od početaka prošlog stoljeća do njegova kraja, do kojeg je došlo prošloga mjeseca, ideje poput krize, stabilnosti i rizika više nisu negativne jer mogu stvoriti bolji ishod. Pokušaji da se problemi u njihovo ime zakrpaju više ne pale u vremenima tako radikalnih promjena.

Nadim Shehadi suradnik je Chatham Housea pri Kraljevskom institutu za međunarodne odnose u Londonu.

Kometare šaljite na intelligence@nytimes.com