Roj nacističkih ratnih zrakoplova zatamnio je nebo nad Rotterdamom 14. svibnja 1940. godine sijući užas i razaranje. Samo nekoliko sati nakon napada nizozemska je vlada kapitulirala.

Kao što su i neki predratni vojni teoretičari predviđali, pojavilo se novo čudesno oružje, strateški bombarderi, koji su gotovo posve dokinuli potrebu za kopnenim snagama. Otad se stratezi bore za pobjede isključivo zračnim snagama. No, pretjerana vjera u zračne napade mogla bi biti “opasan oblik zavaravanja”, kako upozorava Michael Beschloss. U recenziji knjige Martina van Crevelda “The Age of Airpower” (Doba zračne snage) objavljenoj u Timesu Bechloss je napisao da se nada da će “ovog proljeća van Creveldova knjiga pravovremeno podsjetiti vodstvo NATOa koje rukovodi bombaškim napadima u Libiji na brojne situacije u prošlosti kad je zračna nadmoć skončala borbama u živom pijesku”. Dakako, nakon napada na Rotterdam drastična uništenja gradova tijekom Drugog svjetskog rata narode su nadahnula na daljnju borbu sve dok nije došlo do nuklearnih napada na Japan. Usto, Amerikanci “tepih bombardiranjem” Vijetnama nisu uspjeli uništiti žilave gerilske postrojbe. No, bilo je situacija u kojima se bombardiranje pokazalo uspješnim, pa su tako nakon NATO-va bombardiranja 1995. godine Srbi bili prisiljeni na pregovore o prestanku ratnih sukoba. Tvorce vojne politike i dalje privlače nove tehnologije razvoja oružja, naročito što misle da se radi o znatno manjem riziku. Dalekometnim navođenim oružjem i bespilotnim letjelicama može se upravljati iz sigurnih bunkera ili brodova udaljenih tisućama kilometara te pogoditi metu kirurškom preciznošću. Međutim, poneki kirurški rez zna biti krvav i traljav. Nedavno je burna veza Washingtona i Islamabada pukla zbog zahtjeva o povlačenju američkih bespilotnih letjelica koje napadaju paravojne skupine u plemenskim područjima zemlje.

Glavni je razlog bio što su u napadima poginuli brojni civili. Ukidanje rizika od ljudskih žrtava moglo bi promijeniti i dinamiku kopnenih borbi. Naime, u planu je razvoj vrlo pokretljivih robota opremljenih senzorima i oružjem. Neki stručnjaci smatraju da će to unijeti revoluciju u vojne snage jer će se njima moći upravljati sa sigurne udaljenosti. No, kako je John Markoff napisao u jednom članku u Timesu, “oni koji se protive razvoju robotskog oružja tvrde da će puno lakše dolaziti do ratova, da će mnoge države postati lakše na okidaču, što bi na kraju moglo dovesti do utrke u tehnološkom naoružanju”. Međutim, većinu čudesnog oružja zasjeni neka nova vrsta čudesnog oružja, a sve to sofisticirano, računalno navođeno oružje možda se pokaže kao manjkavo. Tako je lani računalni virus Stuxnet, koji su vjerojatno razvili izraelski i američki programeri, onesposobio centrifuge koje su ključne za razvoj iranskog nuklearnog programa. Slično bi se oružje moglo upotrijebiti u napadu na tehnološki znatno naprednije države te uništiti sve što je umreženo, pa tako i oružje i infrastrukturu, bez ijednog ispaljenog metka. U knjizi “Cyber War: The Next Threat to National Security and What to Do About It” (Internetski rat: Nova prijetnja državnoj sigurnosti i kako se s njom nositi) nekoć glavni američki protuteroristički stručnjak Richard Clarke upozorava da bi moglo doći do “masovnog internetskog napada koji će na nekoliko tjedana onesposobiti dalekovodne električne mreže, zaustaviti vlakove, prizemljiti zrakoplove, uništiti vodovode i zapaliti rafinerije”. Clarke to naziva “elektroničkim Pearl Harborom”. No, ako takav internetski napad do te mjere paralizira zemlju da ne bude mogla uzvratiti, možda bi bolja analogija bila “elektronički Rotterdam”.

Kevin Delaney

Komentare šaljite nanytweekly@nytimes.com