Pelé je prvi put na Svjetskom prvenstvu zaigrao u Švedskoj 1958. godine, kad mu je bilo tek 17 godina.

Do 1960. godine od svog je matičnog kluba, brazilskog Santosa, dobivao godišnju plaću od 150.000 dolara, što bi danas vrijedilo oko 1,1 milijun dolara. Najbolje plaćen igrač sezone 2009./2010., portugalski napadač Cristiano Ronaldo, u španjolskom je Real Madridu zaradio 17 milijuna dolara. Kansas City Royals imali su, 1990. godine, najskuplju platnu listu u profesionalnoj bejzbolaškoj ligi gotovo 24 milijuna dolara. Prosječni igrač kluba New York Yankees, koji je u to vrijeme imao neke od najskupljih bejzbolaša, zarađivao je nešto manje od 450.000 dolara. Prošle su godine Yankeesi na igrače potrošili 206 milijuna dolara, što je pet puta više nego što su Royalsi davali prije 20 godina, čak i kad se zaračuna inflacija. Prosječna plaća igrača Yankeesa bila je 5,5 milijuna dolara, što je sedam puta više od brojke iz 1990. Prošle su sezone Yankeesi potrošili šest puta više od kluba Pittsburgh Pirates, čija je platna lista bila najjeftinija. Ovaj trend nije znakovit samo za sport. Jedan posto najbolje plaćenih pop zvijezda 1982. godine utržio je 26 posto ukupnog prihoda od prodanih ulaznica za koncerte. Godine 2003. taj je gornji sloj, u kojem su se između ostalih nalazili Justin Timberlake, Christina Aguilera i 50 Cent, uzimao je 56 posto koncertnog kolača. Dakako, napuhani utržak izvođača sa samog vrha vezan je uz temeljna kretanja industrije zabave. Ljudi raspolažu većom količinom novca koji mogu potrošiti na druge sadržaje osim nužnih troškova života, a dobar dio prihoda iz vođača danas čine sponzorstva raznih tvrtki. U 2009. godini najbolje plaćeni nogometaš bio je engleski veznjak David Beckham, koji je 33 milijuna dolara utržio od sponzorskih ugovora, a sedam milijuna od Los Angeles Galaxyja i talijanskog Milana. Međutim, u igri su i puno veće sile. Prije gotovo 30 godina, Sherwin Rosen, ekonomist sa Sveučilišta u Chicagu, izložio je teoriju kojom je objasnio opći uzorak. U članku nazvanom “Ekonomija superzvijezda” (The Economics of Superstars) najavio je da će promjene na području tehnologije najboljima u određenom polju omogućiti veću prisutnost na tržištu, a time i veću zaradu. No, time će se ujedno smanjiti raspoloživ tržišni udio za one manje nadarene.

Promotrimo kako se od osamdesetih godina prošlog stoljeća razvijala glazbena industrija. Najprije je MTV doveo glazbu na televiziju. Onda ju je Napster odveo na internet. Apple je korisnicima omogućio da kupuju pojedinačne pjesme. Svaka je revolucionarna promjena povećala broj obožavatelja vrhunskih izvođača, a time i povećala udio u zaradi od koncerata. Učinak superzvijezda vidljiv je i u europskom nogometu koji se svijetom prenosi putem kablovske i satelitske televizije. Dvadeset najuspješnijih nogometnih klubova 2009. godine utržilo je 3,9 milijardi eura, što je preko 25 posto ukupnog prihoda svih europskih nogometnih klubova. Svjetsko nogometno prvenstvo koje je 2010. godine održano u Južnoafričkoj Republici, gdje je Ronaldo nastupio za reprezentaciju Portugala, prenosilo se u preko 200 zemalja za ukupno 25 milijardi gledatelja. Ronaldo nije bolji igrač od Peléa, već zarađuje više jer njegovom talentu svjedoči šira publika. Rosen u svom radu vrlo dobro opisuje evoluciju zarađivanja na vrhu. Primjerice, 1977. godine izvršni direktor elitne američke tvrtke dobivao je pedeset puta veću plaću od prosječnog radnika. Trideset godina kasnije najbolje plaćeni izvršni direktori zarađivali su oko 1100 puta više nego radnik u proizvodnji. Važni izvršni direktori nisu pop zvijezde, no plaća najtraženijih porasla je iz sličnih razloga. Vodeće američke tvrtke nude znatno veće plaće i ostvaruju bolju zaradu nego prije 20 godina. Banke i fondovi imaju više imovine i sredstava. Kako rastu ulozi, jača je i konkurencija među vodećim menadžerskim talentima. Upravo u tome leži velik problem američkog kapitalizma. Kapitalizam se temelji na nejednakosti. Kao i razlike u cijenama, razlike u plaćama ljudski kapital usmjeravaju tamo gdje će se najbolje iskoristiti. Stotine tisuća siromašnih Meksikanaca ilegalno borave u SADu, a u Kini se zarada onih jedan posto najuspješnijih više nego udvostručila u razdoblju od 1986. do 2003. Nejednakost potiče gospodarski rast tako što ljude potiče na veću produktivnost. No, samo se rijetki mogu nadati velikoj nagradi, dok će većina zaključiti da se ne isplati truditi. Šanse jednostavno nisu na njihovoj strani. SAD je bogata država u kojoj vlada najneravnomjernija raspodjela dohotka. Prema podacima Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj, zarada 10 posto najbogatijih Amerikanaca 16 je puta veća od zarade 10 posto onih s dna ljestvice. U Britaniji najbogatiji zarađuju osam puta više, a u Švedskoj pet puta više. Nije slučajno ni to da su Amerikanci manje ekonomski pokretljivi od ljudi u drugim razvijenim zemljama. Bogaćenje naših superzvijezda potiče jurnjavu prema vrhu nakon čega, ako se trend ne primiri, neće ostati gotovo niti jedan izazov.

Članak je prilagođen iz knjige “The Price of Everything: Solving the Mystery of Why We Pay What We Do”, Eduarda Portera, urednika u New York Timesu

Eduardo Porter