Ameriku su stvorili ljudi skloni materijalnome i ponekad površnim ambicijama. Stvorili su je pioniri koji su se dobrovoljno izložili uvjetima iz kamenog doba kako bi ispunili snove o bogatstvu. Sagradili su je useljenici koji su preživljavali u očajnim uvjetima jer su se nadali da će jednog dana njihova djeca živjeti u velikim kućama, velikim životom i voziti velike automobile. Ameriku odavno obilježava ta silovita komercijalna energija, ta silna želja za promjenom, zbog koje njezini građani manje odlaze na odmor, dulje rade te više konzumiraju i stvaraju.

Mnogi Amerikanci i mnogi strani promatrači podvojenog su stava prema toj materijalnoj ambiciji, a neke čak i vrijeđa. Pročitajte “Veliki Gatsby”. Pročitajte D. H. Lawrencea ili Benjamina Franklina. No današnja Republikanska stranka slobodno slavi tu ambiciju i definiciju uspjeha. Na konvenciji stranke u Tampi na Floridi govornici su jedni za drugim slavili ambiciozne, koji su počeli na dnu, vrijedno radili, tražili snagu u sebi i obogatili se. Govornik za govornikom tvrdio je da demokrati poništavaju taj ideal uspjeha jer s visoka gledaju na ambiciozne, ukidaju samodostatnost ovisnošću o državi te regulativama guše želju za napretkom. Republikanci su obećali da će se otrgnuti utjecaju vlade, smanjiti teret duga te Amerikancima omogućiti široko polje i poštenu priliku da ispune svoje ambicije. Ako poput mene smatrate da su američke institucije zapale u škripavu srednju dob, onda za to imate puno vremena. Ako smatrate da su državne vene otvrdnule zbog zamršenog poreznog zakona, neodrživog programa zdravstvene skrbi za starije građane te suicidalne ovisnosti o deficitu, onda su vam njihove ideje bliske, čak i ako ne vjerujete u evanđelje o bogatstvu po Ayn Rand.No republikanska vizija ima manu, a ta je podivljala hiperindividualnost. Govornik za govornikom slavio je izoliranog, herojskog pojedinca. Nije gotovo bilo ni riječi o zajednici i suosjećajnoj konzervativnosti, barem ne onakvoj kakvu je zamišljao Edmund Burke, prema kojoj je pojedinac dio mreže običaja, tradicije, navika te vladajućih institucija. Današnji se republikanci snažno zalažu za ideju da individualci određuju svoju sudbinu. Prema anketi Istraživačkog centra Pew, 57 posto republikanaca smatra da su ljudi siromašni jer ne rade dovoljno. Tek 28 posto njih smatra da su ljudi siromašni zbog okolnosti na koje ne mogu utjecati. Ti republikanci smatraju da će osobine svakog čovjeka doći do punog procvata kad im se vlada makne s puta. No tu i jest problem. Vidim što ta stranka nudi studentu ekonomije ili budućem inženjeru.

Stranka obrazovanima nudi slobodu da se kreću svojim tempom. Ne vidim što stranka doduše nudi konobarici s dvoje djece, radniku u skladištu kojemu plaća nije rasla već deset godina ili tvorničkom radniku čije su vještine zastarjele. Našu sudbinu zapravo oblikuju društvene sile koje su znatno jače nego što to Republikanska stranka želi priznati. Vještine koje ljudima omogućuju uspjeh nisu urođene, već plod okolnosti. Nije istina da vlada uvijek guši incijativu. Današnji republikanci, koji svaki vladin program smatraju korakom prema kmetstvu, često to ne shvaćaju, već slave utrku prema uspjehu iako ne znaju kako svima omogućiti pristup toj utrci. Najmudriji je govor bio drukčiji od dominantne priče, a bio je to govor bivše državne tajnice Condoleezze Rice. Njezin je govor odisao starijom, manje liberalnom konzervativnošću, koja podsjeća na vremena Washingtona i Lincolna. Moćne riječi koje je izgovorila nisu bile “ja” i “moje”, riječi herojskog individualca, već “mi” i “naše”, riječi građana koji sudjeluju u velikom državnom projektu. Condoleezza Rice slavila je materijalnu ambiciju, ali i veće državne ciljeve – dugu državnu borbu za povećanje naknada te mobilizaciju ljudskog potencijala. Naglasila je kako pojedinačne sudbine ovise o društvenom tkivu te javnim institucijama kao što su škole, pošteni zakoni i naša misija u svijetu. Manje je važnosti dala trgovini, a više građanskim pravima. Republikanska stranka mogla bi obavljati korisne zadatke uz pomoć trenutnog hiperindividualističkog mentaliteta, no njezina je komercijalna duša previše skučena. Ova stranka neće biti vrijedna vlasti dok ne krene putem koji je Lincoln utro – taj put počinje s ambicijama pojedinca, no prelazi u veću viziju te stvaranje državnog okruženja koje potiče ambiciju i gaji uspjeh.

David Brooks