Ronan Sato, student primijenjene statistike na sveučilištu Oxford oduvijek je želio raditi u svom rodnom Japanu. No na nedavno održanom sajmu karijera za japanske studente u inozemstvu otkrio je da mu poslovni Japan ne uzvraća entuzijazam.

Naime, na sastanku s nekolicinom japanskih tvrtki s područja financijskog trgovanja na forumu u Bostonu upriličenom prošlog studenog, niti jedna od njih nije mu ponudila posao bez dodatnih razgovora u Tokiju. Stoga je Sato, koji je na licu mjesta dobio tri ponude nejapanskih korporacija, prihvatio posao u podružnici jedne velike britanske banke u Tokiju. “Doista sam želio steći iskustvo rada u japanskoj tvrtki, ali sve su se one doimale opreznima”, kaže. “Žele li japanske tvrtke uistinu globalne talente? Činilo mi se kao da nisu ozbiljne u toj namjeri.” Poslovni Japan već je dugo oprezan glede prihvaćanja sunarodnjaka obrazovanih na Zapadu, a koji se nakon toga vrate u domovinu. No kritičari toga trenda tvrde da je oklijevanje u vezi iskorištavanja međunarodnog iskustva tih mladih ljudi veliki problem za Japan s obzirom da neki njegovi glavni industrijski sektori gube uporište u svjetskom gospodarstvu. Sve je manje japanskih studenata koji se žele obrazovati u inozemstvu. Istodobno, regionalni suparnici Japana, među kojima su najznačajniji Kina, Južna Koreja i Indija, šalju sve veći broj studenata u inozemstvo. Mnoge od njih netom nakon diplome smjesta ugrabe domaće tvrtke, ponajviše zbog stečenih vještina, poznanstava i drugačijeg gledišta. “Japanske tvrtke propuštaju najbolje strane talente, a sve svojom krivnjom”, smatra Toshihiko Irisumi, student na poslijediplomskom studiju Booth School of Business pri Sveučilišt Chicaga, koji je prije toga radio kao bankar u Goldman Sachsu.

Danas vodi Alpha Leaders, savjetodavnu tvrtku sa sjedištem u Tokiju koja mlade talente spaja s japanskim poslodavcima. “Doista moraju promijeniti stav.” Jedna studentica na poslijediplomskom studiju na sveučilištu Brown u gradu Providencu u Rhode Islandu, koja je doduše rođena u Sjedinjenim Američkim Državama i ima dvojno američko – japansko državljanstvo (jedna je od 12 Japanaca obrazovanih u inozemstvu koje smo intervjuirali za potrebe ovog članka) kaže kako joj je rečeno da se na razgovoru za posao u jednoj tehnološkoj tvrtki u Tokiju “previše smijala”. Ostali obrazovani na Zapadu prisjećaju se kako su ih japanski poslodavci otvoreno nazivali “prekvalificiranima”, to jest previše elitnima da bi se uklopili, preambicioznima te govorili kako su upravo oni najskloniji mijenjaju poslodavca. Nadalje, japanski studenti u inozemstvu nerijetko otkriju da su do trenutka kada počnu tražiti posao u domovini u priličnom zaostatku za sunarodnjacima koji su dotad već stupili u kontakt sa stotinjak tvrtki te dobili pomoć utjecajnih mreža bivših studenata. Dok oni koji predugo ostanu u inozemstvu shvate da ih se odbacuje na temelju strogih dobnih preferencija prema kojima se starije od 25 godina jednostavno ne zapošljava.Prema istraživanju tisuću japanskih tvrtki koje je prošloga lipnja provela tvrtka za zapošljavanje Disco sa sjedištem u Tokiju, a u vezi plana zapošljavanja za fiskalnu godinu do ožujka 2012., manje od četvrtine tih tvrtki izjavilo je kako namjerava zaposliti Japance koji su studirali u inozemstvu.

Čak i u skupini vodećih tvrtki s više od tisuću zaposlenika, njih manje od 40 posto ustvrdilo je kako želi zaposliti Japance obrazovane u inozemstvu. Taj bi nam stav možda mogao pomoći objasniti zašto je, iako se broj Japanaca koji se upisuju na fakultet već godinama stabilno drži na oko tri milijuna, broj onih koji studiraju u inozemstvu pao s vrhunca od gotovo 83.000 2004. godine na manje od 60.00 2009., posljednje godine za koju su dostupni podaci Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj. Na neki način japansko odbacivanje studenata sa Zapada služi kao dokaz percepcije ugleda njihovih vlastitih sveučilišta, unatoč osrednjim rezultatima na raznoraznim ljestvicama najboljih svjetskih sveučilišta.Ryutaro Sakamoto, koji je uz plaćanje diplomirao na Sveučilištu u Torontu da bi se nakon toga u dobi od 30 godina vratio u Japan kao diplomirani ekonomist, otkrio je da je prestar za prijavu putem standardnih programa za zapošljavanje. Svejedno je poslao životopise tvrtkama kao što su Panasonic i Sony, ali nikada nije dobio odgovor. U konačnici je njegovu dvojezičnost iskoristila japanska podružnica američke osiguravateljske tvrt ke Prudential.“U Japanu vas ulaganje u studij u inozemstvu vrati korak unatrag u shukatsu utrci za posao”, objašnjava.“Shukatsu” je termin koji se odnosi na sustav kojim japanske tvrtke običavaju zaposliti gomilu osoba koje su tek diplomirale te očekuju da će one ostati vjerne tvrtki do umirovljenja. Stoga se propust zaposlenja odmah nakon diplome smatra potencijalnim ubojicom karijere.“Shukatsu je nešto poput kazališta Kabuki”, kaže Takayuki Matsumoto, savjetnik za zapošljavanje iz Osake. “Teško je ako se ne uklapate u obrazac.”Njegov savjet povratnicima – ne budite prenapadni.

Hiroko Tabuchi