Vladin ured Sjedinjenih Američkih Država koji je pripomogao izumu interneta sada želi to isto učiniti po pitanju putovanja do zvijezda. Darpa, američka agencija za razvoj naprednih vojnih tehnologija (“Defense Advanced Research Projects Agency”) planira određenoj organizaciji dodijeliti pola milijuna dolara za početak istraživanja svega što bi bilo potrebno za slanje čovjeka na drugu zvijezdu, što je izazov tako golem da bi već i sama studija mogla potrajati stotinu godina.

Dodjela te stipendije, koja će se upriličiti 11. studenog isplanirana je kao vrhunac dugogodišnjeg zajedničkog projekta Darpe i Nase pod imenom Stogodišnja studija zvjezdanih letjelica, a uključivat će i trodnevni simpozij s početkom 30. rujna u Orlandu na Floridi, na temu svega što vas zanima o međuzvjezdanim putovanjima. Darpin plan potaknuo je uzbuđenost ali i zbunjenost u laboratorijima, kafićima, restoranima i na internetskim stranicama koje kako fizički, tako i virtualno okružuju Nasine centre. Naime, tu san o putovanju u svemir nikad nije nestao.“Ako već morate imati hobi, zašto to ne bi bila izrada međuzvjezdane svemirske letjelice?”, pita se Andreas Tziolas, predavač na Aljaškom sveučilištu i ravnatelj Projekta Ikar, globalne djelatnosti na dobrovoljnoj bazi da se izradi svemirski brod koji bi bio sposoban za manje od 100 godina prenijeti znanstvenu sondu na obližnju zvijezdu, možda Alphu Centauri, udaljenu 4,4 svjetlosne godine. Ljudi poput Tziolasa tvrde kako potrebna tehnologija za slanje uređaja, a možda i ljudi, na obližnje zvijezde već postoji ili će uskoro postojati, iako bi letjelica s ljudskom posadom i putovanje stajali stotine bilijuna dolara. Pola milijuna dolara nije dovoljno da se izgradi svemirski brod ni da se kupi skromni ured u kakvom bi se takav brod osmislio, ali jest dovoljno da se započne s ozbiljnom akcijom prikupljanja sredstava, odnosno da izazove podsmijeh kod onih koji kritiziraju način na koji vlada troši državni novac.Brod s ljudskom posadom sigurno neće poletjeti sa Zemlje još nekoliko stoljeća, prije nego što se izumi warp pogon kao u “Zvjezdanim stazama”, budući da je samo za njegovu izradu potrebno još dodatnih par stoljeća. Tkogod pođe na takvo putovanje, neće se vratiti.

David Neyland, Darpin ravnatelj za taktičku tehnologiju, naglašava kako cilj ovoga projekta nije međuzvjezdani svemirski brod, već samo poslovni plan za njegovu izradu. Rekao je kako se traži organizacija koja može razviti tu međuzvjezdanu viziju bez vladine pomoći i to breme nositi sljedećih sto godina, razvijajući tehnološke ogranke na isti način na koji je ulaganje u računalne protokole omogućilo izum interneta. Tkogod pobijedi u studenom, morat će se osloniti isključivo na sebe. “Mi ne namjeravamo dalje ulagati u to”, dodao je Neyland. “Darpa toj organizaciji predaje ključ i želi im sve najbolje.”Međuzvjezdano putovanje predstavlja iznimno težak pothvat. Najbržoj ljudskoj letjelici današnjice, Voyageru 1, koji putuje brzinom od 61.000 kilometara na sat, trebalo bi preko 70.000 godina da stigne do Alpha Centaurija. U svojoj studiji međuzvjezdanog svemirskog broda izvedenoj 1970-ih pod imenom Projekt Dedal, Britansko međuplanetarno društvo predložilo je da se sporna međuzvjezdana svemirska letjelica pogoni nizom malih termonuklearnih eksplozija koje bi izazvala laserska kompresija ploča deuterija i helija3. Takva bi letjelica odnijela znanstvenu sondu tešku 455 metričkih tona na Barnardovu zvijezdu, koja je od Zemlje udaljena 5,9 svjetlosnih godina. Najveća brzina bila bi joj 12 posto brzine svjetlosti te bi tako na svoje odredište stigla za pedesetak godina. Tziolas je izjavio: “Bila je to prva studija koja je dokazala kako je moguće sa znanjem koje danas posjedujemo otputovati na neku drugu zvijezdu.”

Među ostalim prijedlozima pogona su golema jedra na solarni pogon te ionski pogon u kojemu snopovi visoko energiziranih čestica pogone letjelicu. Marc G. Millis, bivši ravnatelj pogonskih istraživanja u Nasinom Istraživačkom centru Glenn, osnovao je Fundaciju Tau Zero u Clevelandu, s ciljem poticanja rada na “praktičnim aspektima međuzvjezdanog putovanja”. Prošle je godine Millis izračunao kako će čovječanstvo tek za 200 godina imati dovoljno energetskih resursa da pošalje 500 ljudi izvan Sunčeva sustava.U siječnju su Neyland i Pete Worden, ravnatelj Nasina Istraživačkog laboratorija Ames u kalifornijskom gradu Mountain View, pozvali tridesetak znanstvenika, poduzetnika i pisaca znanstvene fantastike na dvodnevnu radionicu. Među sudionicima bili su znanstvenici kao što je J. Crag Venter s istoimenog instituta, koji je prvi sekvencirao ljudski genom, ali i pisac znanstvene fantastike Joe Haldeman. Kao što je jedan od sudionika rekao: “Bilo je tu dosta ljudi s onu stranu stvarnosti.” Poziv za ideje na sastanku u Orlandu privukao je na stotine odgovora. Jill Tarter, astronomkinja Instituta SETI iz Mountain Viewa, kordinirat će smjer diskusije. Zasad je primila 50 do 60 prijedloga, od kojih neki nalikuju svjedočanjima o viđenjima NLO-a. Priznala je: “Možda morate biti pomalo ludi da biste o ovome ozbiljno promišljali.”Kevin Long, student fizike pri sveučilištu Warwick u engleskom gradu Coventryju te član Projekta Ikar, rekao je kako je već razradio nacrt unutrašnjosti i organizacijsku shemu, pa čak i japanski vrt smješten u dvorištu pirmidalnog međuzvjezdanog instituta, budućeg sjedišta istraživanja međuzvjezdanih putovanja.“Mnogi od nas vrlo su mladi i odrastali smo uz vijesti o programu Apollo”, objasnio je. “Želimo postati dijelom nekog značajnog putovanja. Smatramo kako vjerojatno radimo nešto vrlo važno, da vodimo čovječanstvo u zvijezde.”

Dennis Overbye