Kad izvještavam, obično putujem u banana republike koje su na lošem glasu zbog nejednakosti.

U pojedinim plutokracijama onih najbogatijih jedan posto stanovnika proguta do 20 posto državnoga kolača. No takvu grabežljivu nejednakost možemo lako uočiti i u svojoj zemlji, a nakon izbora 2. studenoga moglo bi postati još gore. Na jedan posto najbogatijih Amerikanaca odlazi 24 posto dobiti, dok je 1976. godine bilo riječi o 9 posto. Kako piše Timothy Noah u časopisu Slate, u Sjedinjenim Američkim Država u ovom trenutku vlada nejednakija raspodjela bogatstva nego u banana republikama kao što su Nikaragva, Venezuela i Gvajana. Izvršni direktori najvećih američkih tvrtki zarađuju 42 puta više nego što je prosječni radnik zarađivao 1980., a 2001. čak 531 put više. Statistički podatak koji najviše zapanjuje jest da je od 1980. do 2005. godine više od četiri petine ukupnog porasta prihoda Amerikanaca otišlo u džep jedan posto najbogatijih. Takva je pozadina jednog od prvih većih poslijeizbornih prijepora u Washingtonu – koliko još dugo treba omogućavati porezne olakšice za 2 posto najbogatijih koje je uvela Busheva administracija. Obje se stranke slažu da treba smanjiti porez na prvih 250.000 dolara prihoda, čak i ako je riječ o milijarderima. Republikanci bi smanjili porez i iznad tog iznosa. Desetini postotka najbogatijih smanjenje poreza u iznosu od 61.000 dolara omogućit će predsjednik Obama. Prema nepristranom Centru za poreznu politiku, Republikanci bi im omogućili 370.000 dolara, a to je tek najblaži oblik gospodarskog poticaja jer bogati rijetko troše svoju poreznu uštedu. U vrijeme kad u državi imamo 9,6 posto nezaposlenih, ne bi li imalo više smisla ulagati u programe zaposlenja? Novac bi se mogao iskoristiti da učitelji zadrže radna mjesta, a da američke škole pritom sačuvaju kvalitetu.

Isto tako vrlo očit prioritet u najvećoj gospodarskoj krizi u posljednjih sedamdeset godina trebalo bi biti osiguravanje naknada za nezaposlene koje bi mogle biti smanjene ako Kongres ne odluči nastaviti s tim programom. Također postoji Program pomoći u prilagodbi koji obučava i podupire radnike koji su zbog inozemne trgovine ostali bez posla. No ako Kongres ne donese drukčiju odluku, program od 1. siječnja više neće obuhvaćati radnike u uslužnom sektoru. I tako smo se našli pred odlukom. Jesu li naš prioritet nezaposleni ili multimilijarderi? Ako republikance brine dugoročan proračunski deficit, što je opravdan strah, zašto uporno ustraju na dva koraka koja bi, prema riječima neovisnih ekonomista, povećala deficit za više od 800 milijardi dolara u razdoblju od deset godina, a to je smanjenje poreza za najimućnije i ukidanje reforme zdravstva? Koje bi druge programe ukinuli da nadoknade gubitak od 800 milijardi dolara? U prošlosti su mnogi od nas šutke trpjeli opažljivu nejednakost jer smo smatrali da mora postojati neki ustupak u odnosu pravednosti i gospodarskog rasta. No brojni su dokazi da je razina nejednakosti koju smo dosegnuli zapravo počela gušiti rast. Manja nejednakost potiče gospodarski rast, ali prevelika nejednakost sve će poremetiti. Robert Frank sa sveučilišta Cornell u državi New York, Adam Seth Levine sa sveučilišta Vanderbilt u Nashvilleu i Oege Dijk s Instituta europskih sveučilišta nedavno su objavili vrlo zanimljiv rad u kojem tvrde da nejednakost vodi do još većih financijskih nevolja. Pregledali su popise stanovništva za pedeset saveznih država i 100 najnaseljenijih okruga u Americi te otkrili da je na mjestima gdje je nejednakost bila veća također bilo više bankrota.

Kako oni to tumače: kad raste nejednakost, oni najbogatiji počinju ulagati u veće kuće i skuplje aute. Oni koji su nešto slabiji od njih, nastoje ih sustići pa iscrpe svu ušteđevinu ili se zadužuju čime povećavaju mogućnost za nastanak financijske krize. No otkrili su još jednu posljedicu: porast nejednakosti vodi do većeg broja razvoda brakova do kojih najvjerojatnije dolazi zbog financijskih poteškoća. Možda sam pretjerano romantičan i sentimentalan, ali to me zbilja pogađa. To samo naglašava činjenicu da nejednakost nije samo gospodarsko pitanje, već i stvar ljudskog dostojanstva i sreće. Sve je više dokaza da gubitak posla i doma uzdrmava naš identitet i narušava samopouzdanje. Kad su ljudi prisiljeni napustiti dom, ujedno napuštaju i školu, obiteljsko okruženje i mrežu potpore. Ukratko, nejednakost ljude baca na niske grane te se počinju osjećati kao zamorci koji trče u kotaču koji se nezaustavljivo okreće, bez nade ili mogućnosti za bijeg. Gospodarska polarizacija također narušava naš osjećaj za jedinstvo države i zajedničke ciljeve pa time pothranjuje i političku polarizaciju. Stoga u ovom poslijeizbornom razdoblju ne bismo trebali produbljivati financijski jaz kojim bi se svaki južnoamerički diktator ponosio. Došli smo do točke nejednakosti koja nas izjednačava s banana republikama, a naša je nejednakost postala gospodarski nezdrava i moralno odbojna.

Nicholas D. Kristof