Došao sam u Keniju kako bih snimio dokumentarac o ženama koje su smogle snage da iz siromaštva podignu obitelj i zajednicu, uključujući i muškarce, i odmah po dolasku upoznao bivšu prostitutku i poduzetnicu koja utjelovljuje tu temu.

Jane Ngoiri tridesetosmogodišnja je samohrana majka koja je odrasla u sirotinjskom naselju i napustila školu nakon osmog razreda. Udala se s osamnaest godina, no kad je zatrudnjela s drugim djetetom, njezin je suprug doveo drugu suprugu (poligamija je ovdje podjednako česta među muslimanima i kršćanima) i nju otjerao od kuće. Jane je tako ostala sama s malom djecom, bez novca i krova nad glavom. Kako bi preživjela, sljedećih je pet godina prodavala svoje tijelo. Takav je stil života bio iznimno opasan u Mathareu, području Nairobija u kojem se nižu opasna sirotinjska naselja, prepuna zavojitih, blatnih ulica, zločina i očaja. Stalnih poslova gotovo i nema, a mnogi se muškarci drogiraju i guraju se dublje u samodestruktivni krug beznađa. Prema podacima socijalnih radnika, trećina stanovnika sirotinjskih nasilja svake se večeri opija te na to troši 1,50 dolara, čime bi inače mogli financirati obrazovanje svoje djece. Uzorak siromaštva prenosi se s generacije na generaciju. A onda se 1999. godine Jane priključila organizaciji za borbu protiv siromaštva Jamii Bora (“dobre obitelji”). Organizaciju je uz pomoć Šveđanke Ingrid Munro, koja i danas živi u Nairobiju, osnovalo pedeset ljudi koji su prosili na ulici, a danas je ta organizacija najveći kenijski servis za mikrofinanciranje koji okuplja preko 300.000 članova. Organizacija vodi i program poduzetništva, kampanju za liječenje alkoholizma te program zbrinjavanja stanovnika sirotinjskih naselja u predgrađa Nairobija. Jane je u Jamii Boru došla kako bi uštedjela nešto novca za budućnost, kako bi krenula naprijed. Sve više primjera ide u prilog tvrdnji da najsnažniji element mikrofinanciranja nisu mikrozajmovi već mikroštednja, a tako je i Jamii Bora krenula. Organizacija, naime, potiče članove da štede manje iznose, možda tek 50 centi tjedno. Potom ih uči kako iskoristiti ušteđevinu te, uz pomoć kredita i obuke, osnovati manje tvrtke. Jane je naučila šivati, ostavila se prostitucije i pomoću malog kredita kupila šivaću mašinu.

Počela je kupovati rabljene vjenčanice i haljine za djeveruše po sedam dolara, a potom ih prekrajati u dvije ili tri manje haljine. Posao joj je procvjetao, a zaradu je uložila u kupnju kućice u sigurnoj četvrti i školovanje djece. Najstarija kći Caroline prvo je dijete u obitelji koje je završilo srednju školu, a krenula je i na tečaj računarstva. Intelektualac u obitelji jest Anthony, njezino drugo dijete, koji je u dobrom internatu koji pohađaju i znatno bogatija djeca najbolji među 138 učenika. Anthony je glavna nogometna zvijezda iako nema kopačke, a nada se da će se upisati na fakultet i školovati za inženjera. Najmlađa kći Cynthia pohađa sedmi razred, a učitelji su je nedavno odabrali za predsjednicu sljedeće generacije, čime su htjeli nagraditi njezin dosadašnji trud i ambicioznost. Cynthia bi htjela biti odvjetnica pa se Jane nadala da će i nju moći poslati u dobar internat, no nije znala kako će moći platiti sve troškove obrazovanja. No neki dan dogodilo se nešto strašno. Cynthiji je u prometnoj nesreći stradao nožni palac i morali su joj ga amputirati. Jane je i zadnji ušteđeni novčić morala dati na troškove liječenja pa nije ostalo novca za Anthonyjevo školovanje. Naša ekipa prikupila je novac pa se Anthony vratio u školu, no ova je kriza samo podsjetnik koliko je financijsko stanje ove obitelji krhko. Danas mnogi odustaju od siromaštva i promatraju ga kao tužnu, no neizbježnu osobitost čovječanstva, naročito u vrijeme kad se i sami nosimo s dubokim gospodarskim problemima. No ako bivša prostitutka iz Nairobija može pokrenuti posao s vjenčanicama, kupiti kuću u predgrađu i odgojiti sjajnu i sposobnu djecu poput Caroline, Anthonyja i Cynthije, važno je zapamtiti da odvažnost i mala pomoć ponekad mogu utrti put u nezamislivom smjeru.

Nicholas D. Kristof