Ugandski diktator Idi Amin ubijao je protivnike i bacao ih krokodilima. Sadam Hussein obezglavio je međunarodne špijune koji nisu htjeli izvršiti njegove naredbe. Pol Pot, vođa Crvenih Kmera, intelektualnu je elitu Kambodže zatvorio u logor u kojem su na njima provodili “medicinske” eksperimente nalik na one nacističke.

Oni nisu bili samo odurni, već se u njihovim ličnostima otkriva temeljni cilj svih tirana, a to je doživotna vlast. Naravno, postoji opasnost od državnih udara, pobune naroda i napada međunarodnih koalicija, koji bi mogli dokrajčiti svaku autokraciju. No, ako izbliza promotrite praksu najdugovječnijih diktatora, uočit ćete neke tajne zanata. Prva je pouka poman odabir i tretman ulizica, što znači da im treba utjerati strah u kosti te ih izdašnom novčanom naknadom uvjeriti da životom brane vašu vlast. Kao što su Bruce Bueno de Mesquita i Alastair Smith pisali u člancima objavljenima u Timesu, “ako pristaša diktatora odbije ugušiti narodne ustanke ili ako prebjegne među protivničke redove, naći će se u pravom škripcu. Zato svaki pravi autokrat zna da prvo treba namiriti svoje drugove, a narod je na posljednjem mjestu. Bogatstvo stečeno iscrpljivanjem prirodnih resursa ili inozemnom pomoći omogućuje vladavinu na duge staze. Robert Mugabe, kako tvrde Bueno de Mesquita i Smith, tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća održao se na vlasti u Zimbabveu jer je u šaci držao domaća mineralna bogatstva. Isto tako, zbog pada gospodarstva u Egiptu pristaše Hosnija Mubaraka izgubili su vjeru u svojeg čelnog čovjeka. Isto tako, ne škodi svoje drugove podsjetiti koliko su ranjivi. John Everard, bivši britanski veleposlanik u Sjevernoj Koreji, u intervjuu za Times ispričao je da je apsolutni vladar Kim Jongil svoju vladajuću elitu prisiljavao da gledaju video isječke u kojima nekoć moćni istočnonjemački državni dužnosnici na ulicama prodaju olovke jer ih je na taj način želio upozoriti što im se može dogoditi ako se poremeti ”status quo”. Jako je bitno zasljepljivati narod.

Kao što je Joseph Göbbels davno rekao: “Ako ispričate golemu laž i ako je redovito budete ponavljali, ljudi će s vremenom u nju povjerovati.” No to se može dogoditi samo ako vam se nitko izvana ne uplete i puno lakše izvesti u nazadnim, izoliranim državama kao što je Sjeverna Koreja, ali znatno teže u internetiziranim društvima, kao što su Egipat, Sirija, Tunis pa čak i Iran. Međutim, tijekom egipatskog ustanka početkom ove godine Mubarak se odlučio “ukinuti” internet.Kao što je Times tada pisao, uspjeh Mubarakove vlasti ovisio je o ovladavanju internetskom infrastrukturom, no svejedno su ga svrgnuli s vlasti. Ipak, stručnjaci se pitaju koji su autokrati toliko moćni da učine nešto slično i mogu li im se prosvjednici usprotiviti. Na kraju treba reći da je temeljni preduvjet tiranije karakter. Megalomanski, zloćudni, nacistički karakter. Pravi je primjer Moamer Gadafi. On možda jest “komični luđak”, kako ga je opisao David Brooks, “ali i dalje vlada vrlo nemilosrdnim dijelom svijeta”. Iako se njegov režim bliži propasti, čak je 42 godine u šaci držao svaki kutak Libije te stalno do neba hvalio svoju samoprozvanu genijalnost. Suprotna mišljenja nisu nagrizla njegov pogled na svijet, a osjećaj krivnje i sumnje u svoje ja potpuno su mu strani.Kao što je Brooks u svojem članku za Times zaključio: “Paradoksalno je to što je za održanje diktature bolje krenuti putem narcističkog totalitarizma nego standardne autokracije.”

Kevin Delaney

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com