Kako se u posljednjih nekoliko dana čini da je bitka za Libiju došla do mrtve točke, Britanci, Talijani i Francuzi poslali su onamo svoje “vojne savjetnike”, što mnogi smatraju prvim korakom prema akcijama kopnenih snaga.

Predsjednik Obama ponudio je najdraže oružje svoje administracije – bespilotne letjelice Predator. Njegovi postupci u posljednje vrijeme govore mnogo o tipu intervencija u oružanim pobunjeničkim sukobima na koje se odlučuje te o tome kako vrlo spremno pristaje na tuđe vodstvo u tim intervencijama. U dvadeset je godina Amerika iskusila dva različita ali podjednako zastrašujuća iskustva – potpuni neuspjeh u Ruandi te ustrajanje na napadu na Irak prije osam godina unatoč protivljenju glavnih saveznika – pa se čini kao da Obama u posljednjih mjesec dana iskušava neki treći put. Američke je snage poslao u intervenciju u Libiju, no samo iz zraka i izdaleka, što Europljani i neki njegovi politički protivnici tumače kao nedovoljan angažman. No, iz Bijele kuće stiže drukčiji argument, da nakon deset godina nedaća Sjedinjene Amerčke Države žele sačuvati snagu za zaštitu istinski ključnih interesa te poučiti ostatak svijeta da sami moraju počistiti pred svojim pragom. Međutim, može li se tako voditi rat? To, dakako, ovisi o tome što je cilj: radi li se o zaštiti stanovništva, svrgavanju pukovnika Muamera Gadafija, za kojeg Obama kaže da svakako treba otići s vlasti, ili poruci svijetu da se SAD opet nalazi u nekoj fazi inozemne politike koja je krajne neideološka i vrlo promišljena. Američki ministar obrane Robert Gates, čijem se boravku u Washingtonu bliži kraj, ističe da je Bushova administracija vrlo malo razmišljala o posljedicama vojnih intervencija. Pouka je to koju je Obama itekako shvatio i naučio na teži način. Europski se dužnosnici žale da je ovo prva NATO-va operacija otkako savez postoji u kojoj SAD ne želi preuzeti vodstvo.

No, ne radi se samo o pitanju vodstva, već i o tome hoće li SAD riskirati svoju vjerodostojnost ako u sukob uđe s nedovoljnom odlučnošću. “Moramo ili učiniti puno više, a slanje Predatora korak je u tom smjeru, ili obustaviti napad i prihvatiti da će se Gadafi na vlasti zadržati još neko vrijeme”, kaže Richard Haass, predsjednik Vijeća za inozemne odnose. Haass ističe da Obama krši principe Powellove doktrine: ako se predsjednik odluči za vojnu akciju, ona mora biti toliko snažna da ne bude ni traga sumnje u njezin ishod. Pojam “Powellova doktrina” nastao je prije dvadeset godina, kad je general Colin Powell razvijao strategiju za Zaljevski rat koji se dogodio 1991. godine. Izgleda da se Bijela kuća trenutno povodi za “Obaminim zaključkom”: Powellova doktrina ne vrijedi u slučaju kad se SAD udruži u koaliciju s državama kojima je ishod akcije znatno bitniji nego Washingtonu. “Mi smo vodstvo ostvarili utoliko što smo otvorili put našim saveznicima”, izjavio je sredinom travnja Antony Blinken, savjetnik za državnu sigurnost Josepha Bidena te ključni sudionik rasprave o angažmanu u Libiji. “No, istinsko je vodstvo takvo da druge treba potaknuti na preuzimanje odgovornosti. Mi već godinama govorimo o podjeli tereta, a dosad je bilo tako da drugima nismo dopuštali da se upuste u vojne akcije ili to oni jednostavno nisu mogli ili znali učiniti. Ovog puta smo im otvorili prostor za djelovanje i oni su to spremno prihvatili.” Blinken i drugi dužnosnici administracije tvrde da pukovniku Gadafiju ponestaje novca, naoružanja i saveznika te da savezničke snage trebaju strpljivo djelovati jer će Gadafi zasigurno otići s vlasti. Ne taje da su američke snage ograničene angažmanom na drugim stranama.

“Predsjednik treba vješto udružiti snagu i mudrost te pametno uložiti moć u trenutku kad se čak 100.000 naših vojnika i dalje nalazi u Afganistanu, a 47.000 njih u Iraku”, dodaje Blinken. Drugim riječima, Europi su poručili: hvala na pozivu, no to je vaše susjedstvo, vi se trebate pobrinuti za izbjeglice i to je uglavnom vaš problem. Oprez u pristupu Libiji posljedica je glavne pouke koju je Amerika naučila nakon deset godina ratovanja: kad SAD predvodi revoluciju, odgovorna je za ishod u cijelosti, bio on dobar ili loš. Američke će se snage ovog ljeta početi povlačiti iz Afganistana, a koliko god se to brzo odvijalo, SAD će ondje biti prisutan još dugo godina, a neki tvrde čak i nekoliko desetljeća. Problem je utoliko gori što nitko ne zna tko će preuzeti vlast nakon što se pukovnik Gadafi povuče. Na nužnost opreznog ophođenja osobito je uputio velikan američke diplomacije Henry Kissinger, koji je s državnom tajnicom Hillary Rodham Clinton nedavno raspravljao o promjeni naravi diplomacije i sukoba. “Ne možete o ishodu revolucije suditi na temelju povika onih koji su je pokrenuli”, što znači da obično dolazi do “drugog vala” koji može krenuti posve drugim smjerom, a to je upravo ono što se dogodilo u Iranu. Usto, zaključuje Kissinger, “uporaba vojne snage ovisi o dinamici prevrata koju revolucija izazove”. Hillary Clinton sličnu je stvar izjavila tijekom egipatske revolucije, kad je čitav svijet u veljači obuzeo popriličan entuzijazam, a javnost ju je kritizirala zbog pretjeranog pesimizma. No, nakon razgovora s Kissingerom, izjavila je: “Možemo to usporediti s igranjem šaha na nekoliko dimenzija nepredvidljivih granica. Pokušavate ovladati pločom, osmisliti pravi potez, a ljudi na vas viču sa svih strana.”

David E. Sagner