Zbog gospodarskih problema i nužnih mjera štednje europske vlade režu sredstva za kulturu pa su brojne umjetničke institucije prisiljene skresati programe, putovanja i stipendije. Slavna milanska operna kuća La Scala pretrpjet će manjak od 9 milijuna dolara zbog smanjenja državnih subvencija.

Nizozemska je vlada smanjila davanja za umjetničke programe za 25 posto. Portugal je ukinuo Ministarstvo kulture. Uslijed toga, neki ansambli smanjuju broj produkcija i pokušavaju prikupiti novac od privatnih donatora. S obzirom na to da se u takav oblik prikupljanja sredstava ne razumiju, obično se za savjet obraćaju američkim institucijama, s kojima su izgradili dugogodišnje odnose. “Mogu vam reći da mnoge institucije spominju da im vlade govore kako će se morati prebaciti na američki model”, kaže Joseph Melillo, izvršni producent Glazbene akademije u Brooklynu. “No u mnogim kulturama ne postoji tradicija individualne filantropije, pa donatorima manjka i motivacije i poreznih poticaja.” Umjetnike i uprave institucija u Europi novonastale su promjene duboko uznemirile pa čak i potaknule revoluciju. Europljani kulturu ne smatraju robom pa da tržišne sile određuju koji će proizvodi preživjeti, već zajedničkim nasljeđem koje treba štititi i njegovati, pa tako i umjetničke oblike koji ne privlače pozornost šire javnosti. “Kultura je temeljna potreba”, kaže Andreas Stadler, ravnatelj Austrijskog kulturnog foruma u New Yorku te predsjednik newyorškog ogranka Državnih instituta za kulturu Europske unije. “Ljudi bi trebali imati pravo posjećivati operu.” Njemačka i Francuska, najveća i najstabilnija gospodarstva u Europi, trpe najmanju štetu te čak bilježe porast u financiranju nekih programa, žanrova i ansambala kojima se na državnoj razini daje prednost jer se smatra da promiču sliku države u inozemstvu.

Takav je, naprimjer, film. No u drugim zemljama gdje su na čelu konzervativne ili tehnokratske vlade – poput Italije, Mađarske, Nizozemske i Velike Britanije – proračun za kulturu je smanjen. Jednako su postupile i zemlje koje su bile prisiljene smanjiti javnu potrošnju kako bi ostale u eurozoni, kao što su Grčka, Portugal, Španjolska i Irska. U Nizozemskoj će se proračun za kulturu od 2013. godine smanjiti za otprilike 265 milijuna dolara (oko 25 posto), a porez na ulaznice za kulturne događaje porast će sa 6 na 19 posto, od čega su izuzeta kina, sportski događaji, zoološki vrtovi i cirkusi. Državni tajnik za obrazovanje, kulturu i znanost Halbe Zijlstra izjavio je da će se usmjeriti na “nešto više od kulture, na novu viziju kulturne politike” u kojoj institucije moraju ekonomski opravdati ono čime se bave i natjecati se za ograničena sredstva. To znači da manje trupe, naročito one koje se bave eksperimentalnim ili avangardnim radom, podnose glavninu tereta novih rezova. Velike, ugledne ustanove, kao što su Rijksmuseum, van Goghov muzej, Royal Concertgebouw Orchestra te Državna baletna trupa, u boljem su položaju da se obrane. “Gospodarstvo je u krizi pa potporu dobiju samo veće institucije s međunarodnim ugledom”, kaže Michael Nieuwenhuizen, viši voditelj međunarodnih poslova pri Nizozemskom glazbenom centru. “Usto, vlada želi vrijednost za novac, što povezuje s tržišnom vrijednošću, ako imate publiku, bit ćete nagrađeni.” Zbog toga ćemo, dodaje, “ostati bez nekih orkestara i zborova”. Što se plesa tiče, kaže Sophie Lambo, direktorica Internationaal Danstheater, “nastat će pravi tsunami”. Kriza utječe i na vrstu umjetnosti koja se izvodi te kako se izvodi. Nigel Redden, ravnatelj umjetničkih festivala u newyorškom Lincoln Centeru te Spoleta u Charlestonu u Južnoj Karolini, kaže da se u Europi sve više izvode nova djela s manje likova i glumaca, a osobito naručeni projekti. “Mnogi dramaturzi pišu djela za troje izvođača umjesto za osam, a skladatelji pišu komorne komade, a ne simfonije”, kaže.

“Na to sigurno utječe trenutno ozračje, umjetnici žele da se njihova djela izvedu, a manja produkcija nužno je jeftinija.” Europske umjetničke institucije u New Yorku tragaju za manjim i jeftinijim lokacijama za izvedbu svojih djela. “Zašto bismo potrošili golema sredstva na Carnegie Hall kad su i jeftinije lokacije dostupne?” pita se jedan od organizatora kulturne razmjene. Druge institucije pokušavaju razviti bliskije odnose s američkim institucijama. Lani je u Lincoln Centeru predstavljen Rumunjski filmski festival, a jedan od sponzora bilo je Filmsko društvo centra. “U posljednjih pet godina promijenilo se to što više ne razmišljamo o samostalnim projektima”, kaže Corina Suteu iz Rumunjskog kulturnog instituta. “Odjednom moraš postati jako kreativan i tražiti partnere, bili oni u Americi, Europi ili s drugih kontinenata. Tako ja moram, a moraju i moji kolege.” Neke su europske umjetničke institucije počele tražiti financijsku potporu u Sjedinjenim Američkim Državama pa snube američke tvrtke ili bogate Amerikance koji čeznu za drevnom domovinom. No to znači, kako Stadler ističe, da se također “natječemo s američkim institucijama, koje su i same pretrpjele financijski udarac”. Mnogi se boje da će utjecaj smanjenja proračuna trajno naštetiti svim fazama umjetničkog procesa, od stvaranja do konzumacije. “Možda će netko umjesto Briana Friela odabrati Noëla Cowarda jer je gledanost važna”, kaže Redden. “Neki su ustupci nužni, no mislim da ćemo propasti ako nas preplave salonske komedije, a ugasne hrabri teatar. Do toga još nije došlo, ali sve se kreće u tom smjeru.”

Larry Rother