Prije sto godina završila je godinu dana duga kriza u SAD-u koja je samo nagovijestila koliko velike mogu biti posljedice recesije koja prerasta u krizu cijelog financijskog sustava. “Panika iz 1907.”, poznata i kao “Bankarska panika”, počela je padom cijena dionica za 50 posto. Američka ekonomija bila je u recesiji, a pad vrijednosti dionica doveo je masovnog povlačenja sredstava iz velikog broja banaka u New Yorku. Nepovjerenje se munjevito proširilo cijelom zemljom, što je na kraju završilo zatvaranjem velikog broja banaka i poduzeća.

Nakon kratkotrajnog oporavka, dvadeset godina poslije uslijedio je novi šok za američku ekonomiju. U utorak, 29. listopada 1929. godine, počela je Velika depresija, jedan od najvećih i najznačajnijih ekonomskih krahova u modernoj povijesti. Koliko je značenje te krize govori i podatak da se Velika depresija koristi kao referentna točka u procjeni koliko je svjetska ekonomija u problemima. Velika depresija započela je u SAD-u, a ozbiljne posljedice osjetile su se u cijelom svijetu iako on tada nije bio tako dobro povezan kao danas. Pogođena je međunarodna trgovina, pali su prihodi kućanstava, smanjili se prihodi od poreza i dobiti kompanija. Ruralna područja pogođena su padom cijena hrane od 60 posto, teška industrija zapala je u probleme, a radnici su ostajali bez posla. Recesije su normalna pojava zbog nesavršenog balansa ponude i potražnje. Što recesiju pretvara u krizu, to je predmet mnogih diskusija, no ekonomisti se slažu da su urušavanje tržišta dionicama i propast banaka glavni razlozi upada u teške krize. U dvadesetim godina prošlog stoljeća američki su potrošači i kompanije masovno upotrebljavali jeftine kredite. Prvi su kupovali robu poput automobila, a drugi širili proizvodnju. To je potaknulo kratkoročan gospodarski rast, ali i velik porast duga. Velik broj kompanija našao se u problemima kada su pale cijene ili se smanjila potražnja za njihovim proizvodima. Posljedica je bila smanjivanje proizvodnje, a nakon toga je logično uslijedilo i otpuštanje radnika. Do 1933. godine 25 posto Amerikanaca bilo je nezaposleno. Kako su njihovi klijenti ostajali bez posla, tako su i banke ostajale bez novca koji zajmoprimci nisu mogli vratiti. To je dovelo do propasti banaka, a konačan rezultat je 9000 bankarskih bankrota i izgubljenih 140 milijardi dolara. Samo tijekom prvih deset mjeseci propale su 744 banke. Osim SAD-a najpogođenije su bile Australija i Kanada. Australski izvoz, jedan od najvažnijih dijelova ekonomije, dramatično je pao, kompanije su zatvarane, a nezaposlenost je dostigla 32 posto. Kanadska je industrijska proizvodnja u tri godine pala 42 posto, a državni prihodi za 45 posto. Njemačka je koristila američke zajmove za obnovu ekonomije, pa je bila izravno pogođena Velikom depresijom. Posljedica su bile golema inflacija i nezaposlenost rekordnih razmjera. Zbog ulaganja u SAD zemlje Južne Amerike također su bile žrtve američke krize, a najveću štetu pretrpjeli su Čile, Bolivija i Peru. Općenito, jake veze s Amerikom dovele su do velikih problema. Države poput Francuske i Japana imale su ekonomskih problema, no zbog relativno slabe povezanost sa SAD-om posljedice nisu bile katastrofalne. Japan je, primjerice, zabilježio pad ekonomije od osam posto, što je u odnosu na druge zemlje u to doba bilo gotovo simbolično.

Činjenice

Napuštanje zlata
Sve velike valute tijekom Velike depresije prestale su se vezati uza zlato. Velika Britanija prva je to napravila. Suočena s napadom na funtu, u rujnu 1931. godine središnja banka prestala je mijenjati papirnati novac za zlato. Nju su slijedili Japan i skandinavske zemlje koje su prekinule veze sa zlatom iste godine, dok su druge zemlje, poput Italije i SAD-a, zlatni standard napustile 1932. ili 1933. godine. Jedna skupina zemalja, predvođena Francuskom, Belgijom i Švicarskom, riješila se veza sa zlatom tek 1936. godine. Prema kasnijim analizama, što se država prije riješila veze sa zlatom, prije se izvukla iz krize. Skandinavske zemlje oporavile su se mnogo brže od, primjerice, Francuske i Belgije. Zlatni standard djelomično objašnjava zašto su krize u nekim zemljama kraće trajale.