Prije otprilike 25.000 godina na jugozapadu današnje Francuske ljudi su pomoću komada drveta, ugljena i oksida željeza slikali lavove, mamute i pjegave konje na zidovima i stropovima špilja. Danas su slikarije u špilji PechMerle i u stotinama drugih špilja diljem Europe zadivljujuće svjedočanstvo o ranoj ljudskoj djelatnosti. No jesu li prapovijesni umjetnici slikali ono čemu su svjedočili? Ili su slikarije simbolični prikazi mističnih stvorenja?

Ta pitanja godinama unose razdor među arheologe. Usporedbom DNK današnjih konja i onih koji su živjeli u kamenom dobu znanstvenici su utvrdili da je crtež slavnog pjegavog konja u špilji PechMerle stvaran prikaz životinje koju su umjetnici poznavali. Istraživanje je 7. studenoga objavljeno u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, a nastalo je u sklopu projekta prepoznavanja temeljnih boja drevnih konja radi spoznaje kad su životinje pripitomljene jer se radi o ključnom trenutku u razvoju ljudskih društava. Pripitomljene životinje imaju veću raznolikost boja nego divlje životinje pa razdioba različitih boja u fosilnih životinja može pomoći u određivanju tog trenutka. Istraživanja provedena na DNK konja koji su živjeli prije 7000 do 20.000 godina pokazala su kako su bili crni ili riđavi (smeđe dlake s crnom grivom i repom). Genetičari su uspjeli dešifrirati kod za točkasti uzorak u modernih konja pa su ga tražili i u onih koji su na području Europe živjeli prije 11.000 do 15.000 godina. “Drastična je sličnost između uzoraka temeljne boje dlake konja oslikanih u paleolitskim špiljama u Francuskoj te otkrivenih genotipa za boje”, ističe Hopi Hoekstra, stručnjakinja za evolucijsku biologiju sa Sveučilišta Harvard koja nije sudjelovala u istraživanju, ali ga ocjenjuje “vrlo uvjerljivim”. Autor studije Michael Hofreiter, biolog sa Sveučilišta York u Engleskoj, kaže da je “sjajno što se možemo vratiti 25.000 godina u povijest, kad ljudi nisu vladali tehnologijom, a život je vjerojatno bio težak, no svejedno su se bavili umjetnošću. To mnogo govori o nama kao o vrsti.”

Odvajanje DNK iz tako starih uzoraka složen je postupak, a mogućnost kontaminacije visoka. Cilj Hofreitera i njegova tima nije bio proučavati špiljsku umjetnost, no tek kad su otkrili gen pjegavog konja shvatili su da istraživanje ima i arheološku vrijednost. “Ustanovili smo da su zapravo postojala tri uzorka boje – pjegavi, crni i smeđi. S obzirom na to da ta tri fenotipa nalazimo i u divljoj populaciji, shvatili smo kako su to oni koje smo zapazili na špiljskim slikarijama.” Terry O’Connor, arheolog sa Sveučilišta u Yorku koji je surađivao na istraživanju, smatra da se upravo zbog pjegavih konja govorilo kako su špiljske slikarije simbolični a ne stvarni prikazi, no danas je jasno kako su neki konji imali gen za tu dominantnu boji. “Ljudi su crtali pjegave konje jer su takve viđali oko sebe”, dodaje. Lani je O’Connor istraživao špilju u regiji Dordogne, gdje ga je zapanjio niz crteža mamuta. “Bili su fantastični – neki su iskoristili obrise same špilje te tako uhvatili duh pokreta, oblika i veličine”, kaže. “Kad to pogledate, jasno vam je kako su znali o čemu se radi i da su znali crtati.” Znanstvenici se danas analizom DNK koriste u istraživanju brojnih pitanja – što se dogodilo s genetskom varijacijom vrsta kako se mijenjala klima, kako su ljudi ponovno naselili Europu nakon posljednjeg ledenog doba i koja je vrsta mikroba živjela u crijevima ljudi i životinja prije nekoliko tisuća godina. O’Connoru se istraživanje najviše svidjelo zato “što je započelo pitanjem – jesu li pjegavi konji izmišljeni ili stvarni?” “A onda je znanost ponudila odgovor. Nismo samo rastavili drevne kosti i otkrili o čemu se radi.”

Hillary Rosner