Brdoviti predjeli sjeverne Slovačke na prvi se pogled ne čine kao uvjerljiv argument za ublažavanje straha da će prebjezi iz sjeverne Afrike u Europi biti žrtve “biblijskog egzodusa”. No, u ovom izoliranom kutku “staroga kontinenta” živi oko 24.000 Rusina, pripadnika nastarije i najmanje poznate etničke manjine u Europi, koji našu generaciju mogu koječemu poučiti.

Stoljećima su Rusini ili Ruteni živjeli u neizvjesnim uvjetima na rubu društva i granica raznih carstava. Tijekom različitih razdoblja svoje povijesti pripadali su Poljacima, Česima, Slovacima i Ukrajincima. Umjesto da se i dalje opsesivno bave zlim stranama multikulturalizma i propašću nacionalnog identiteta koje nastoje sačuvati unutar čvrstih granica, europske i druge demokracije Zapada mogle bi učiti od izdržljivih i prilagodljivih Rusina. I dok moćno većinsko stanovništvo Europe i Amerike s prizvukom rezignacije govori o transformaciji u “Eurabiju” i “Meksameriku”, Rusini su uspjeli zadržati svoj kulturni identitet te svojemu čak prilagoditi i prisvojiti nove. Pitoreskne šume kraja u kojem žive Rusini podsjećaju na scene iz poznatog češkog filma “Strogo kontrolirani vlakovi”, a u njima točno možete zamisliti krupne vlakovođe odjevene u premala odijela plave boje, minijaturne željezničke postaje, uredna sela i komunističke gradove koji djeluju kao da su sagrađeni od Lego kocki. Doima se kao da je ovaj kraj svjetlosnim godinama daleko od Pop Arta. No, u ovdašnjem gradiću Medzilaborceu, udaljenom samo nekoliko kilometara od granice s Poljskom, golema konzerva juhe Campbell koja stoji uz pustu željezničku postaju posve neočekivano najavljuje ulaz u Muzej moderne umjetnosti Andyja Warhola, koji je 1928. godine rođen u obitelji Rusina. Muzej se nalazi točno nasuprot crkve s golemom kupolom, u zgradi ukrašenoj obojenim prugama u stilu Pop Arta koja je davno izgrađena s namjerom da postane komunistička “palača kulture”.

Unutra vas uz zvuke pjesme “Venus in Furs” grupe Velvet Underground čeka prvoklasna izložba slika i grafika Andyja Warhola i njegova brata Paula te predmeta i uspomena koje je muzeju donirala obitelj Warhol. Warholov je otac rođen u obližnjem selu Mikovi i upravo je zato Michal Bycko 1991. godine ovdje sagradio muzej uz pomoć Warholova brata Johna. Zato danas posteri s Warholovim blijedim, bezizražajnim licem zaštićenim sunčanim naočalama krase cijeli taj bezlični gradić u kojem živi 6500 stanovnika, a muzej godišnje primami oko 17.000 posjetitelja. Warhol niti jednom nije posjetio Slovačku i često je govorio da potječe “niotkud”, no Bycko tvrdi da je rusinsko porijeklo utjecalo na njegovu ličnost i rad, naročito u pogledu vjerskih motiva i katoličanstva kojem ga je pokušala priučiti pobožna majka Julia, čija se “pjesmarica” na ćirilici također može vidjeti u muzeju. Bycko smatra da je Warholov muzej samo korak u rusinskom kulturnom preporodu koji je uslijedio nakon Baršunaste revolucije 1989. godine. Živeći na teritoriju vječno promjenljivih granica zbog rata i osvajanja, Rusini su se davno izdigli iznad svojih ruralnih korijena. I sam je Bycko pravi primjer rusinske prilagodljivosti. Ovaj likovni kritičar, pedagog, pisac i glazbenik vlasnik je kolekcije od stotinu gitara, čak i onih koje su nekoć pripadale Johnu Leeju Hookeru i Ericu Claptonu.

Ponosan je Rusin i gorljivi zagovornik svoga naroda, pa čak tvrdi da postoji i “rusinski blues”. U vrijeme kad se u ostatku svijeta grade više zidine i neprobojne granice važno je prisjetiti se kolika je zapravo dobrobit od miješanja kultura. S obzirom na to da je multikulturalizam postao pogrdna riječ za kulturnu raznolikost, važno je imati na umu da svaki pojedinac i svaka kultura može igrati više uloga. U 21. stoljeću nemoguće je izolirati se u sigurnu državnost, a možda to nikad nije niti bilo moguće. Možda nas Rusini mogu podsjetiti da je moguće graditi identitet na temelju mnoštva sastavnica i utjecaja, bilo da živimo u kozmopolitskim gradovima ili na izoliranoj periferiji Europe. Živimo u svijetu u kojem je tehnologija komunikacije spojila čak i one najudaljenije pa bismo uistinu bolje prošli da prigrlimo različitost kultura umjesto da se od nje skrivamo. Možda je Andy Warhol pravi primjer – doseljenik koji potječe “niotkud”, koji je odrastao uz pjesmarice, ikone i drvene crkve te slavio dolazak posvemašnje potrošačke kulture davno prije nego što je itko uopće i čuo za globalizaciju.

Matthew Carr autor je knjige “Blood and Faith: The Purging of Muslim Spain” i bloga infernalmachine.co.uk.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com