EN DE

Ratni rizik ostaje na privatnicima

Autor: The New York Times
04. ožujak 2012. u 22:00
Podijeli članak —

Ovdje se čak i umiranje izdvaja u privatni sektor. U ovom se ratu tradicionalna zanimanja, od kuhara do čuvara i vozača konvoja, sve više guraju u ruke privatnika. Mnogi američki generali i diplomati angažiraju tjelohranitelje privatnih tvrtki. Međutim, uz rizik su stigle i posljedice.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Lani je u Afganistanu po prvi put zabilježen veći broj poginulih civila koji rade za američke tvrtke nego američkih vojnika. Američki poslodavci koji ovdje posluju nisu obvezni javno objaviti broj poginulih zaposlenika pa to često ni ne učine. Iako vojska javno obznanjuje imena svih poginulih u ratu, privatne tvrtke obično obavijeste samo članove obitelji. Većina civila koji rade za privatne tvrtke pogine bez počasti, a oni koji ih nadžive često za njihovu smrt ne dobiju nikakvu naknadu. “Vojska poslove visokog rizika, koji su ranije obavljali vojnici, izdvaja privatnim izvođačima te time, zapravo, privatizira krajnju žrtvu”, kaže Steven Schooner, profesor prava sa Sveučilišta George Washington u Washingtonu, koji se bavi pitanjem civilnih žrtava. Lani je, prema podacima Američkog veleposlanstva u Kabulu i američkog Ministarstva rada, u Afganistanu ubijeno najmanje 430 zaposlenika američkih privatnih tvrtki, 386 radilo ih je za Ministarstvo obrane, 43 za Američku agenciju za međunarodni razvoj, a jedan poginuli za Ministarstvo vanjskih poslova. Za usporedbu, lani je u Afganistanu poginulo 418 američkih vojnika, kako se vidi iz statističkih podataka Ministarstva obrane koje je analizirala neovisna organizacija icasualties.org. Ovaj je trend u posljednjih nekoliko godina u Afganistanu u porastu, a sličan je onome u Iraku, gdje je broj poginulih zaposlenika privatnih tvrtki veći od broja poginulih vojnika još od 2009. Međutim, u Iraku su brojke takve jer se broj američkih snaga drastično smanjivao sve do potpunog povlačenja krajem prošle godine. Stručnjaci koji se bave tim fenomenom kažu da bi brojka poginulih civila mogla biti puno veća jer se mnoge privatne tvrtke ne drže ni osnovnih zahtjeva za izvještavanjem o broju poginulih. “Nitko ne vjeruje da ne prijavljujemo stvaran broj poginulih vojnika”, kaže Schooner. “A svi su uvjereni da se prijavljuje manji broj poginulih civilnih radnika.”

Ovdje se čak i umiranje izdvaja u privatni sektor. U ovom se ratu tradicionalna zanimanja, od kuhara do čuvara i vozača konvoja, sve više guraju u ruke privatnika. Mnogi američki generali i diplomati angažiraju tjelohranitelje privatnih tvrtki. Međutim, uz rizik su stigle i posljedice.

Lani je u Afganistanu po prvi put zabilježen veći broj poginulih civila koji rade za američke tvrtke nego američkih vojnika. Američki poslodavci koji ovdje posluju nisu obvezni javno objaviti broj poginulih zaposlenika pa to često ni ne učine. Iako vojska javno obznanjuje imena svih poginulih u ratu, privatne tvrtke obično obavijeste samo članove obitelji. Većina civila koji rade za privatne tvrtke pogine bez počasti, a oni koji ih nadžive često za njihovu smrt ne dobiju nikakvu naknadu. “Vojska poslove visokog rizika, koji su ranije obavljali vojnici, izdvaja privatnim izvođačima te time, zapravo, privatizira krajnju žrtvu”, kaže Steven Schooner, profesor prava sa Sveučilišta George Washington u Washingtonu, koji se bavi pitanjem civilnih žrtava. Lani je, prema podacima Američkog veleposlanstva u Kabulu i američkog Ministarstva rada, u Afganistanu ubijeno najmanje 430 zaposlenika američkih privatnih tvrtki, 386 radilo ih je za Ministarstvo obrane, 43 za Američku agenciju za međunarodni razvoj, a jedan poginuli za Ministarstvo vanjskih poslova. Za usporedbu, lani je u Afganistanu poginulo 418 američkih vojnika, kako se vidi iz statističkih podataka Ministarstva obrane koje je analizirala neovisna organizacija icasualties.org. Ovaj je trend u posljednjih nekoliko godina u Afganistanu u porastu, a sličan je onome u Iraku, gdje je broj poginulih zaposlenika privatnih tvrtki veći od broja poginulih vojnika još od 2009. Međutim, u Iraku su brojke takve jer se broj američkih snaga drastično smanjivao sve do potpunog povlačenja krajem prošle godine. Stručnjaci koji se bave tim fenomenom kažu da bi brojka poginulih civila mogla biti puno veća jer se mnoge privatne tvrtke ne drže ni osnovnih zahtjeva za izvještavanjem o broju poginulih. “Nitko ne vjeruje da ne prijavljujemo stvaran broj poginulih vojnika”, kaže Schooner. “A svi su uvjereni da se prijavljuje manji broj poginulih civilnih radnika.”

Prema Saveznom zakonu o obrani američke tvrtke koje rade na poslovima obrane dužne su izvijestiti Ministarstvo rada o poginulima u ratnoj zoni, pa tako i unajmljenih radnika iz drugih država, te osigurati svojim zaposlenicima zdravstvenu skrb i naknadu za pretrpljene štete. Što se tiče stranih zaposlenika, a velik ih je broj ovdje poginuo, preživjeli dobiju naknadu jednaku polovici svih plaća zaposlenika tijekom punog staža. Američki zaposlenici dobiju još veću naknadu. U siječnju 2012. u Afganistanu se nalazio 113.491 zaposlenik privatnih tvrtki koje rade na području obrane, a prema podacima Ministarstva obrane, američkih je vojnika bilo oko 90.000. Otprilike 22 posto njih, 25.287 zaposlenika, bili su američki državljani, 47 posto Afganistanci, a 31 posto iz drugih zemalja. Prema podacima Ministarstva rada, u posljednjih 10 godina svaka od 64 američke tvrtke izgubila je više od sedam zaposlenika. Najviše poginulih zaposlenika ima obrambeni div L3 Communications. Da je L3 država, bila bi treća po smrtnosti u Afganistanu i Iraku. Prema statističkim podacima Ministarstva rada, prošle je godine 1777 američkih radnika u Afganistanu bilo dovoljno ozbiljno ozlijeđeno da uzmu više od četiri dana bolovanja. Marcie Hascall Clark počela je voditi blog Defense Base Act Compensation nakon što je njezin suprug Merlin 2003. ozlijeđen tijekom rada za jednu američku privatnu tvrtku. Suprug i ona već se sedam godina bore za naknadu za tjelesna oštećenja i liječenje vrijednu stotine tisuća dolara. “Šokirala sam se kad sam saznala koliko vrijedi budućnost mojeg supruga”, kaže.

Rod Nordland

Autor: The New York Times
04. ožujak 2012. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close