Temeljno načelo inozemne politike kaže da će države rijetko djelovati protiv onoga što smatraju svojim interesom. Kako tvrde brojni stručnjaci za inozemnu politiku, netko bi to trebao napomenuti Sjedinjenim Američkim Državama u odnosu s Kinom.

Ključni dio odnosa SAD-a s Kinom pretvara se u nerješivu zagonetku: kako navesti Peking na potez koji kineski državni vrh smatra nepovoljnim za svoju državu. U svemu, od ekonomskih pitanja preko klimatskih promjena i valutne politike do Irana i sjevernokorejskoga granatiranja Južne Koreje prošlog mjeseca, Amerika je pokušala natjerati, gurkati i na lijep način uvjeriti Kinu, bez gotovo ikakve koristi. Službeni Peking opirao se rastu domaće valute jer ovisi o jeftinom juanu koji pokreće gospodarstvo ovisno o izvozu. Kina se usprotivila sankcijama Iranu i njihovim nuklearnim ambicijama jer joj treba pristup iranskoj nafti. Ne želi ograničiti ispuštanje ugličnog dioksida jer uspon milijuna ljudi u srednju klasu ovisi o pojačanoj uporabi energije. Na kraju, ustuknula je kad je trebalo zauzdati neposlušne istočne susjede, kao što je to Obamina administracija tražila u svojoj molbi, jer ne želi destabilizirati Sjevernu Koreju do te mjere da se sruši vlada i da se država ponovno ujedini s Južnom Korejom. “SAD zapravo želi da Kina postupi kako SAD želi”, kaže Rodger Baker, izvršni direktor odjela strateških obavještajnih ciljeva u tvrtki Stratfor, koja se bavi procjenom geopolitičkog rizika. “Želimo biti sigurno da će svijet ostati u onakvom stanju kako to želi SAD, a to znači da nam Kina katkad mora biti podređena.” “U slučaju Sjeverne Koreje Kinezi smatraju da ih SAD nastoji prisiliti da prihvate njihovu politiku i ne dopuštaju im da razviju vlastitu politiku, a pritom žele Kini oduzeti jedan od alata koji je Amerikancima potreban za njihove interese.” U ovom je slučaju taj alat podijeljena Koreja, a Sjeverna Koreja u potpunosti je ovisna o Kini i služi joj kao tampon zona u odnosu sa SAD-om. No smrtonosni napad Sjeverne Koreje i nedavno otkriće tek izgrađenog postrojenja za obogaćivanje urana koje bi sjever osnažilo nuklearnim oružjem Obaminu je administraciju navelo da od Kine traži da zaustavi Pyongyang. Kina zasad ne surađuje i neće surađivati ni u vezi sa Sjevernom Korejom ni čitavim nizom drugih pitanja, kako tvrde stručnjaci, dok SAD ne promijeni taktiku i mišljenje o službenom Pekingu.

“Još smo u fazi oporavka od mučne jednostranosti”, kaže David Rothkopf, autor knjige “Upravljanje svijetom: priča o nacionalnom vijeću sigurnosti i arhitektima američke moći” (Running the World: The Inside Story of the National Security Council and the Architects of American Power). Ta je muka, kaže, Amerikance navela da pomisle “da smo jedina preostala supersila i da je glavni cilj naše strane politike natjerati ljude da se s njome slože. Da krenu ukorak s našim svjetonazorom. No zapravo budućnost neće biti takva.” Dapače, kako tvrdi Rothkopf, SAD se kreće prema budućnosti u kojoj Kina ne ovisi o SAD-u i na nju se ne može lako utjecati jer pokušava ostvariti vlastite interese. Neki dužnosnici Obamine administracije kažu da su svjesni te promjene odnosa moći te da se strategija u odnosu s Kinom počela mijenjati. Nedavni boravak Obame u Indiji, tijekom kojeg je podržao želju Indije da postane stalna članica Vijeća sigurnosti SAD-a, ne treba promatrati samo u kontekstu SAD-a i Indije, nego i SAD-a i Kine. “To je dio strategije jer Kina riskira da SAD uđe u savez s nekom od država u susjedstvu, a to se Pekingu možda neće svidjeti”, kaže jedan od dužnosnika koji je želio ostati anoniman. Osim toga odluka Baracka Obame da ubrza slanje skupine američkih nosača aviona u Žuto more kako bi izvršili zajedničku vojnu vježbu s Južnom Korejom ciljana je poruka Pekingu. Budući da su svjesni da Kina ne voli iskazivanje američke vojne moći u svom dvorištu, dužnosnici Obamine administracije nadaju se da će Kina prepraviti računicu i uvidjeti da je obuzdavanje Sjeverne Koreje manje zlo od sve većeg broja američkih mornara koji se igraju rata ispred njezinih vrata. Međutim, Rothkopf kaže da će za popuštanje Pekinga trebati puno više od pritiska. “Od ere Hladnog rata tijekom koje je vladala bipolarna realnost prešli smo u kratku fazu jednostrane fantazije o supersili i završili u novom sustavu višestruke moći koji traži klasično diplomatsko odmjeravanje snaga”, dodaje.

Helene Cooper