Znanstvena se istraživanja stoljećima odvijaju u privatnosti, a potom se predaju u časopise, gdje znanstvene radove recenziraju kolege te se potom objavljuju. Međutim, mnogim se znanstvenicima takav sustav čini zadrtim, skupim i elitističnim. Recenzije kolega često se čekaju mjesecima, pretplate na časopise često su odbojno skupe, a tijekom informacija upravlja šačica čuvara.

Riječ je o idealnom sustavu za razmjenu znanja, kaže kvantni fizičar Michael Nielsen, ali samo ako “ste zapeli u okove tehnologije 17. stoljeća”. Nielsen i drugi zagovaratelji “otvorene znanosti” smatraju da znanost može ostvariti mnogo više ako se razvija putem internetske suradnje bez ograničenja, a unatoč skepsi mnogih znanstvenika, njihove ideje privlače sve više sljedbenika. U posljednjih su se nekoliko godina pojavile arhive i časopisi slobodnog pristupa, poput arXiva i Public Library of Science (PloS). GalaxyZoo, stranica posvećena građanskoj znanosti, razvrstala je milijune oblika u svemiru i došla do spoznaja koje su rezultirale čitavim nizom znanstvenih radova. Na suradničkom blogu MathOverflow matematičari prikupljaju bodove doprinoseći rješenjima. U drugom matematičkom pokusu nazvanome Polymath Project matematičari su komentirajući blog Timothyja Gowersa, dobitnika Fieldsove medalje, 2009. godine otkrili novi dokaz za osobito složen teorem u samo šest tjedana. Društvena mreža ResearchGate, gdje znanstvenici mogu jedni drugima odgovarati na pitanja, izmjenjivati radove i pronaći suradnike, među znanstvenicima je sve popularnija. Urednici tradicionalnih časopisa kažu da im ideja o otvorenoj znanosti u teoriji dobro zvuči, no u praksi “znanstvena je zajednica poprilično konzervativna”, kaže Maxine Clarke, izvršna urednica komercijalnog časopisa Nature, te dodaje da se tradicionalno izdavaštvo još uvijek smatra “važnim kandidatom za nagrade te procjenu poslova i znanstvenih projekata”.

Tridesetosmogodišnji Michael Nielsen, koji je uspješnu znanstvenu karijeru ostavio radi pisanja knjige “Reinventing Discovery: The New Era od Networked Science”, slaže se s tvrdnjom da su znanstvenici “vrlo sputani te da sporo prihvaćaju alate dostupne na internetu”. Međutim, dodaje da se otvorena znanost “pretvara u svojevrstan pokret”. Šesta godišnja konferencija ScienceOnline održana u siječnju privukla je 450 blogera, novinara, studenata, znanstvenika, knjižničara i programera na Državno Sveučilište u Sjevernoj Karolini, gdje se konferencija održala, a tisuće drugih sudjelovalo je putem interneta. Znanost se kreće prema suradničkom modelu “jer bolje funkcionira u trenutnom ekosustavu, u svijetu koji je povezan internetom”, kaže Bora Živković, bloger koji piše o kronobiologiji te jedan od utemeljitelja konferencije. Društvena mreža ResearchGate, sa sjedištem u Berlinu, djelo je tridesetjednogodišnjeg Ijada Madischa, virologa i računalnog znanstvenika koji se školovao na Sveučilištu Harvard. “Htio bih da znanost bude otvorenija”, kaže. Mreža je s radom počela 2008., a broj članova premašio je 1,3 milijuna, kaže Madisch. Mreža je privukla i nekoliko milijuna dolara od ulagača. Stranica je svojevrsna mješavina Facebooka, Twittera i LinkedIna, no samo znanstvenici postavljaju i odgovaraju na pitanja. S obzirom na to da većina časopisa znanstvenicima dopušta da objavljenje radove povežu sa svojim internetskim stranicama, Madisch svoje korisnike potiče da to učine putem profila na ResearchGateu.

Promjena “statusa quo” putem pristupa podacima, radovima, istraživačkim idejama te djelomičnim rješenjima za sve još je uvijek bliža ideji nego stvarnosti. Kao što tvrde uredništva poznatih znanstvenih časopisa, oni nude ključnu uslugu koja nije jeftina. “Moramo pokriti troškove”, kaže Alan Leshner, izvršni urednik neprofitnog časopisa Science. Ti se troškovi kreću oko 40 milijuna dolara godišnje, a pokrivaju rad 25 urednika, pisaca, prodajnog i proizvodnog osoblja te ureda u Sjevernoj Americi, Europi i Aziji. Časopisi otvorenog pristupa koji nude recenzije, poput Nature Communications i Plos One, svojim autorima naplaćuju troškove izdavanja – prvi 5000, a drugi 1350 dolara – kako bi pokrili svoje skromne troškove. Madisch priznaje da možda neće doprijeti do istaknutih znanstvenika kojima se društveno umrežavanje možda čini poput stranog jezika ili gubitka vremena, no čekajte samo, dodaje, dok mlađi znanstvenici, kojima su društvene mreže i suradnja otvorenog pristupa sastavni dio života, počnu otvarati vlastite laboratorije. Leshner se slaže da se stvari kreću u povoljnom smjeru. “Hoće li model znanstvenih časopisa za 10 godina biti isti kao i danas? Teško”, rekao je. “Ja vjerujem u evoluciju.”

Thomas Lin