Poplave, tornada, potresi, tsunamiji i drugi ekstremni vremenski uvjeti prvu su polovicu 2011. godine obilježili katastrofalnim posljedicama, no to je možda tek početak godine koju ćemo pamtiti po groznom vremenu. Uslijedit će suša.

Na jugu Amerike četrnaest se saveznih država trenutno prži na užarenom suncu, a stanovnici se bore s najvećim požarom u povijesti koji se proširio do Floride i dosad uništio oko 81.000 hektara. Što je još gore, suše bi, za razliku od potresa i vremenskih katastrofa kao što je uragan, koje brzo prođu, mogle postati trajno stanje u nekim regijama. Klimatolozi sušu zovu “gmižućom katastrofom” jer se njezini učinci ne osjete odmah. Uz sve to, očekuje se da će potražnja za vodom do 2025. godine porasti za dvije trećine, a Ujedinjeni narodi strahuju od “sve izglednije krize sa zalihama vode”. Kako bismo odgodili krizu sa sušom, moramo steći novi stav o vodi, o tome kako se njome koristimo i kako je vrednujemo. Isušivanje koje je obilježilo 2011. godinu započelo je prošle jeseni, a danas su temperature u mnogim američkim saveznim državama više od 37 stupnjeva. Sustav visokog tlaka zraka zadržava se nad središtem zemljem te tako zaustavlja dotok hladnijeg zraka sa sjevera. Teksas i New Mexico suši su nego ikad dosad.Smrtonosna je vrućina lani odnijela 138 života, više nego uragani, tornada i poplave, a šikare pretvara u pravi barut koji lako zapale munje ili ljudski nemar. Ove je godine već izbilo 40.000 požara koji su spalili preko 2,3 milijuna hektara obradive zemlje, a u kolovozu će, na vrhuncu žege, uvjeti biti još gori. Richard Seagar analizirao je povijesne podatke i predviđanja o klimatskim kretanjima na jugozapadu Sjedinjenih Američkih Država u Promatračnici Lamont-Doherty pri Sveučilištu Columbia u New Yorku i rekao: “Ne može se to nazvati sušom jer je suša privremeno stanje, a ovaj model pokazuje da se sušnost sve više širi. Ne kažemo da je Sahara sušna, već je nazivamo pustinjom. Ako su ovi modeli točni, jugozapad SAD-a uskoro će se trajno isušiti.”

Rast svjetskog stanovništva također je opteretio zalihe vode. Na svijetu živi više ljudi nego ikad dosad, a u mnogim se krajevima voda troši neodrživim tempom. Kulturne promjene također blago, ali dugotrajno utječu na zalihe vode. Prije tri godine prvi je put zabilježeno da više ljudi živi u gradovima nego u ruralnim područjima, što znači da se i voda urbanizira. Međutim, neki od najvećih gradova na svijetu, kao što su Melbourne, Barcelona i Mexico City, već su doživjeli sušnu krizu. Ako se Zemlja nastavi isušivati, moglo bi doći do raznih oblika nevolja. Recimo, u australskom Perthu živi čak 1,7 milijuna stanovnika, a broj padalina se smanjio. Gradski oci brinu da će, ako se ne poduzmu neke drastične mjere Perth postati prvi “grad duhova”, moderna metropola koju će stanovnici napustiti zbog nedostatka vode. Slična bi sudbina mogla snaći američke pustinjske gradove: Las Vegas, Phoenix i Los Angeles. Obično smo na isušivanje reagirali tako što smo gradili dobru vodnu infrastrukturu – brane, vodovode, akvadukte, nasipe – a mnogi se danas zalažu za gradnju još većih brana i ambiciozne projekte poput “preusmjeravanja Mississippija”, prema kojem bi se svako izlijevanje rijeke zbog poplave preusmjeravalo prema suhom zapadu zemlje. No već je sad jasno da su projekti preusmjeravanja vodnih tokova skupi, neučinkoviti te da štete okolišu. Stručnjaci za upravljanje vodom tragaju za izvorima vode koji se ne bi isušuvali, a u tome im je naročito privlačna ideja promjena vremenskih uvjeta ili “sijanje oblaka”. Kad su kemičari otkrili da suhe čestice leda koje padnu u oblake proizvode snijeg te da oblaci koji sadrže srebrojodid donose kišu, krenule su važne priče o kraju suše. U savršenim bi se uvjetima promjenom vremenskih uvjetima količina padalina mogla povećati za 10 do 15 posto.

Kinezi tvrde da su u razdoblju od 1999. do 2006. svake godine proizveli 36 milijardi metričkih tona kiše. Međutim, ima i onih, kao što je Državno znanstveno vijeće, koji sumnjaju u učinkovitost promjene vremenskih uvjeta te tvrde da iako ta metoda donekle djeluje, vjerojatno neće uspjeti proizvesti veće zalihe vode. Ocean je već priča koja više obećava. Stoljećima ljudi sanjaju o pretvaranju slane vode u neograničene zalihe pitke vode. Predsjednik John F. Kennedy rekao je 1961. godine da bismo “pretvaranjem morske vode u pitku vodu uz male troškove pokorili sva druga znanstvena dostignuća”. Do 2008. godine preko 13.000 svjetskih pogona za desalinaciju proizvodilo je milijarde litara vode svakog dana. No desalinacija je skup postupak i ekološki upitan, a ni u SAD-u nije naročito zaživio. Reciklirane otpadne vode zanimljiv su iako estetski upitan izvor pitke vode. Zagovaratelji recikliranja nazivaju ga projektom “od pranja do cvijeća”, a kritičari programom “od zahoda do pipe”. Unatoč svemu, planovi za recikliranje otpadnih voda radi dobivanja pitke vode sve su privlačniji. U Windhoeku u Namibiji, jednoj od najsuših točaka na svijetu, stanovnicima su dostupne jedino reciklirane otpadne vode. U teksaškom se El Pasu stanovnici se služe sa čak 40 posto recikliranim otpadnim vodama, a u Fairfaxu u Virginiji reciklirana voda čini 5 posto ukupne potrošnje. Singapur je vrijedan primjer države koja najštedljivije troši vodu.

Redukcije vode imali su već tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, no u šezdesetima su počeli gradi prvoklasni vodovodni sustav. Danas im čak 40 posto vode dolazi iz Malezije, 25 do 30 posto dobiva se desalinacijom i recikliranjem otpadnih voda, a ostatak se dobiva iz raznih izvora, među kojima su i sabirnice kišnice. Potrošnju ograničavaju porezi na vodu i učinkovita tehnologija, a vlada na stanovnike stalno vrši pritisak da štede svaku kap. Najvažnije je to što vodama u Singapuru upravlja uređeno, financirano i politički autonomno tijelo, a cjelokupan je trud doveo do toga da potrošnja po stanovniku danas iznosi oko 154 litre po danu, a 2003. godine iznosila je 165 litara po danu. SAD je znatno veća i složenija država, no itekako bi mogla narod poučiti štednji vode. Usto, postoji nekoliko jednostavnih koraka koje bismo mogli provesti: ugraditi pametne mjerače, pratiti iscurivanje, u kojem se izgubi preko 3,8 trilijuna litara godišnje, uvesti razrede cijene vode kako bismo potaknuli učinkovitost te poticati prikupljanje kišnice i recikliranje otpadnih voda. Novo bi savezno tijelo moglo na holistički način upravljati zalihama vode. Kao što nam pokazuju priče iz New Mexica, Teksasa, Louisiane, Georgije i Floride, ovako više ne smijemo nastaviti.

Alex Prud’homme autor je knjige “The Ripple Effect”