Po prvi puta u dvanaestogodišnjoj vladavini Vladimira Putina, pojavilo se nešto slično dijalogu između društva i države. Nisu u pitanju pregovori. Više je to nalik partiji šaha u kojoj svaka strana pomno odmjerava poteze protivnika i nada se da će on prvi trepnuti. Nakon dva velika prosvjeda u Moskvi, od kojih je posljednji održan 24. prosinca, Putin je pristao vratiti izravne izbore guvernera koje je ukinuo 2004.

Također je započeo antikorupcijsku kampanju, doduše pomalo mlako, ali i to je veliki korak za osobu koja je oduvijek nijekala i samo postojanje tog problema. A s obzirom da su regionalni izbori i korupcija bili visoko na popisu zamjerki prosvjednika, čini se da je ovoga puta Putin prvi trepnuo.Sve donedavno Putin je mogao ignorirati ruski srednji sloj jer je on šutio. Srednji sloj još je uvijek u manjini, ali sada je to poprilično velika manjina kojoj pripada od jedne petine do jedne trećine ukupnog broja stanovnika i iako su slabi, sada pronalaze svoj glas. “Sada više nije važna veličina pokreta, već temperatura prosvjeda. Glasnoća gnjeva postala je važnija od broja gnjevnih”, kaže filozof i politički analitičar Aleksandar Rubtsov. Putinova odluka da se ponovno kandidira za predsjednika bila je okidač tog gnjeva. Glavni pokretači ovog jedva ujedinjenog pokreta su obrazovane zaposlene osobe od trideset do pedeset godina. Oni znaju da će im se kvaliteta života poboljšati ako budu naporno radili. No, javne službe su ih iznevjerile. Čini im se da su, bez obzira koliko marljivo rade, škole i bolnice i dalje ispod svakog standarda, ceste užasne, a gradovi neprijateljski nastrojeni prema njima. Srednji sloj, koji je najednom postao osnažen, vjeruje da bi njegovi pripadnici obavili bolji posao kad je u pitanju upravljanje zemljom, naročito u usporedbi s trenutnom elitom koja misli samo na sebe, a položaje duguje nepotizmu kojega prakticiraju Putin i njegovi istomišljenici. Sada su sve oči uprte u 4. veljače, za kada je zakazan sljedeći prosvjed. Ako mu se priključi puno ljudi, daljnji ustupci su izgledni. Ako ne, Putin će vjerojatno ponovno osvojiti dio teritorija kojega je predao.U trenutnom sustavu, Putin si može priuštiti biti samozadovoljan. Pravila igre, uključujući i izborni sustav, podešena su tako da pogoduju vladajućima. Stanovnici manjih gradova ili ruralnih područja boje se gubitka financijske potpore koju im pruža savezna vlada, pa su zato i dalje odani vladajućem režimu. Velika poduzeća, potencijalni izvor financijera izbornih kampanja, još uvijek su pod strogom kontrolom države.

Stoga se popularne osobe koje bi Putinu mogle predstavljati ozbiljan izazov poput Alekseja Navalnija, karizmatičnog političara i blogera, uopće ne kandidiraju. Oporba nije ujedinjena, funkcionira više kao mreža nego stranka. Gotovo je nemoguće zamisliti da će Putin izgubiti na predsjedničkim izborima 4. ožujka. Činjenica da jedan jedini političar, čovjek poput Putina, može tako jednostavno pridobiti ovako veliku i bogatu zemlju najbolje opisuje stanje ruskih institucija. Kad god je neka društvena sila (privatni zemljoposjednici, crkva, inteligencija, ratni veterani ili poslovna zajednica) ojačala i izvršila pritisak na središnju vladu, carevi, predsjednici ili glavni tajnici komunističke partije bi je zatrli. Ruski vladari stoljećima reagiraju na šokove ili političkom centralizacijom ili gospodarskom politikom usmjerenom na iscrpljivanje prirodnih bogatstava, piše švedski ekonomist Stefan Hedlund u svojoj knjizi “Utabani ruski put” (Russian Path Dependence). “Glavni izazov pred ruskim reformatorima uopće se ne nalazi u domeni gospodarske politike, već u uspostavi demokratskih institucija”, nastavlja Hedlund. Mnogi Rusi, pa tako i ja, mogu zamisliti dan kada Putin više neće biti na vlasti. No jednako nam je tako jednostavno predvidjeti da će ga naslijediti još jedna autoritarna ličnost koja će igrati po istim pravilima. Ruski srednji sloj konačno se probudio iz dugog zimskog sna i predstavlja jedinu društvenu skupinu posvećenu prekidu monopola na vlast koji je zaštitni znak ruskog vladajućeg sloja. Po prvi puta nakon dugo vremena Rusija ima društvenu silu čije blagostanje ne ovisi o caru, koja je spremna postavljati pitanja i izlagati zahtjeve. Unatoč tomu, izravni pregovori vjerojatno se neće ubrzo dogoditi s obzirom da Putin nije voljan ravnopravno razgovarati. Prosvjednici će morati dokazati da su posvećeni svome cilju i da su odlučni dokazati Putinu da je u krivu. Još nije jasno jesu li spremni na to.

Maxim Trudolyubov je urednik moskovskog dnevnog lista “Vedomosti”.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com