Otkad je Hrvatska priznala neovisnost Kosova sve je više znakova koji svjedoče o stagnaciji, pa i pogoršanju njezinih odnosa sa Srbijom. Poboljšanje u odnosima između Zagreba i Beograda koje se oprezno i postupno događalo godinama, pogotovo u gospodarskim odnosima, zamrlo je posljednjih mjeseci prije svega zbog srpskih reakcija na hrvatsko priznanje Kosova. Srbija je i u svojem Nacionalnom programu za integriranje u Europsku uniju najavila negativan trend u odnosima s Hrvatskom. U poglavlju o regionalnoj suradnji i odnosima sa susjedima vlada Srbije konstatira da hrvatsko priznanje kosovske neovisnosti “predstavlja negativan impuls za bilateralne odnose”. Istovremeno za mađarsko priznanje Kosova navodi tek da će “u sljedećem razdoblju biti prisutno u političkim razgovorima”, a za bugarsko priznanje Kosova konstatira da je Bugarska “ukazala prethodno na delikatnost ove odluke i uvjerenje da ona neće bitno utjecati na bilateralne odnose”. U odnosima sa susjedima u regiji Srbija je uz Hrvatsku jedino još s Albanijom decidirano najavila zahlađenje odnosa.

Stagnacija uvoza
I najnoviji podaci Republičkog zavoda za statistiku Srbije o robnoj razmjeni između Srbije i Hrvatske ukazuju da su zaustavljeni višegodišnji uzlazni trendovi. U prvih šest mjeseci ove godine srpski uvoz iz Hrvatske gotovo je identičan uvozu u prvoj polovici prošle godine. U prvoj polovici ove godine srpski uvoz iz Hrvatske bio je vrijedan 177,5 milijuna eura, a u prvih šest mjeseci prošle godine 176,5 milijuna eura. Za razliku od prethodnih godina kad je uvoz iz Hrvatske rastao prema dvoznamenkastim stopama u ovoj je godini porastao samo za 0,5 posto. Istovremeno je srpski izvoz u Hrvatsku porastao sa 111,6 na 145,6 milijuna eura, odnosno porastao je za tridesetak posto. Dok je srpski uvoz iz Hrvatske u ovoj godini stagnirao, iz svih je drugih država s kojima Srbija graniči znatno rastao, pa i nekih koje su priznale Kosovo. Beogradski Institut za tržišna istraživanja na temelju podataka o robnoj razmjeni i istraživanja koje je proveo zaključuje da je u prvoj polovici ove godine na dijelu “tihi” bojkot hrvatskih proizvoda u Srbiji. Suradnik Instituta Saša Đogović srpskim je medijima izjavio da je “došlo do osjetnog pada uvoza proizvoda široke potrošnje iz Hrvatske od siječnja do travnja 2008. To je vjerojatno posljedica bojkota te robe zbog priznavanja neovisnosti Kosova i Metohije. Analiza proizvoda koji su se iz Hrvatske uvozili u Srbiju u prva četiri mjeseca ove godine pokazala je da je došlo do bojkota robe, i to proizvoda široke potrošnje koja se kupuje u megamarketima i supermarketima”.Tvrdnje o bojkotu hrvatskih proizvoda uglavnom drže vodu iako bi se moglo dokazivati da je pad prodaje hrvatskih prehrambenih i drugih proizvoda široke potrošnje barem donekle rezultat i sve veće konkurencije na srpskom tržištu, što zbog razvoja srpske prehrambene industrije, što zbog ulaska novih inozemnih proizvođača koji su na srpsko tržište došli poslije hrvatskih tvrtki. U svakom slučaju, hrvatske tvrtke i hrvatski proizvodi u ovoj se godini sve teže ondje probijaju. Slično je i s hrvatskim investicijama u Srbiji. Ulaganja hrvatskih tvrtki do konca prošle godine ubrzano su rasla. No u ovoj godini nije se dogodilo nijedno novo veće izravno hrvatsko ulaganje.

Prezaduženost i oprez
Očito je da iole oprezniji ulagači zbog srpskih najava o neminovnom pogoršanju odnosa s Hrvatskom moraju makar neko vrijeme pričekati i vidjeti u kojem će se pravcu hrvatsko-srpski odnosi razvijati. No i među hrvatskim ekonomistima ima onih koji procjenjuju da u Hrvatskoj više nema dovoljno slobodnog kapitala za ulaganja u Srbiju. Hrvatska je prezadužena, a i sama se ekonomski oporavlja zahvaljujući ponajprije inozemnim ulaganjima. Koliko god ekonomski razlozi i ograničenja koja sputavaju Hrvatsku, a još više Srbiju otežavali i sprečavali njihovu gospodarsku suradnju, najnovije pogoršanje političkih odnosa ipak je glavni pokretač negativnih trendova u ukupnoj bilateralnoj suradnji.Dodatno o tome svjedoči aktualna nacionalizacija dijelova hrvatskih, slovenskih i bosanskohercegovačkih tvrtki zaostalih još iz vremena socijalističkog društvenog vlasništva na području Srbije. Unatoč ugovoru o sukcesiji, Srbija je odlučila privatizirati sve tvrtke koje su u međuvremenu osnovane na vlasništvu tvrtki iz bivših jugoslavenskih republika.