U jednom prizoru iz “Sopranosa”, popularnog televizijskog serijala o mafiji, jedan gangster nevoljko priznaje svom šefu Tonyju Sopranu da je naslijedio dva milijuna dolara te kako razmišlja o tome da ode u mirovinu i sa suprugom odseli na jug, u Floridu.“Što si ti, hokejaš”, šaljivo mu odvraća Tony.

Podsjeća prijatelja da se zavjetovao te da umirovljenje u njihovom poslu ne dolazi u obzir. Na kraju otkrivamo kako je taj mafijaš bio i doušnik FBI-ja, a u konačnici, očajan, počini samoubojstvo.Srećom, većina nas ima bolji izbor za mirovinu. Međutim, mirovinski sustav na koji se mnogi oslanjaju u nadi da će im u starijoj dobi osigurati udoban život suočava se s grubom stvarnošću sve starijeg stanovništva, osobito u Japanu i zapadnoj Europi, gdje će broj zaposlenih koji uzdržavaju umirovljenike u nadolazećih nekoliko desetljeća strmoglavo pasti.Čak se i Kina, najveća svjetska supersila koja doživljava procvat, bori s nekim nepovoljnim brojkama koje su nehotična posljedica politike jednog djeteta po obitelji.Kineski radnici, koji su služili kao pogonsko gorivo njenog gospodarskog uspona jer su osiguravali jeftinu proizvodnu snagu za rudnike, tvornice i građevinske pothvate, prestali su se množiti, izvještava The Times.Demografi smatraju da će se kineska radna snaga početi smanjivati već u sljedećih pet godina, dok stanovništvo ionako ubrzano stari. Procjenjuje se kako će do 2040. godine prosječna srednja dob Kineza biti veća od prosječne srednje dobi Amerikanaca, ali Kinezi će uživati samo jednu trećinu dohotka po glavi stanovnika, s prilagodbom vezanom uz životne troškove, piše The Times.“Pred nama su strahovite demografske krize, neviđene u kineskoj demografiji”, The Timesu je otkrio Wang Feng, ravnatelj pekinškog Centra Tsinghua za javnu politiku.Jedno od riješenja svjetskih problema s umirovljenjem možda se nalazi u novom načinu razmišljanja o procesu starenja.

U svojoj knjizi “Velika promjena” Marc Freedman izražava stajalište kako se dramatično mijenja razdoblje između srednje dobi i dobi kada starost uzme danak na naše fizičke sposobnosti (od 60. do 75. godine života), izvještava The Times. Freedman taj dio života naziva “najboljim godinama” te objašnjava kako u navedenom razdoblju ne “žalimo za izgubljenom mladošću” već primjenjujemo talente koje smo razvijali cijeloga života i dajemo im “svrhu, doprinosimo i osjećamo određenu odgovornost, posebice glede boljitka budućih generacija”, nastavlja članak u The Timesu. U spomenutoj knjizi Freedman opisuje Garyja Maxworthyja, koji je nakon smrti supruge i desetljeća provedenih u prehrambenoj industriji prešao u Vistu, nacionalni državni program usmjeren na borbu protiv siromaštva u Sjedinjenim Američkim Državama. U javnoj kuhinji u San Franciscu Gary je započeo s provedbom programa “S farme na stol”, putem kojega distribuira neznatno oštećene namirnice koje nisu pogodne za supermarkete ili restorane potrebitim obiteljima u Kaliforniji. Freedman piše kako su Garyju upravo godine iskustva omogućile da pokrene taj program. Osim toga, pronalazak izazova u starijoj dobi produljuje život. Doktor Howard S. Friedman, suautor “Projekta dugovječnosti”, studije o dobrobiti koja je pratila ljude tijekom osam desetljeća, tvrdi kako je opušteni način života precijenjen. “Postoji kriva predodžba o stresu”, izjavio je za The Times.“Naporan posao koji je i stresan također se može povezati s duljim životom. Izazovi, pa čak i oni stresni, također predstavljaju put prema duljem životu.”

Tom Brady

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com