(JIDDA, Saudijska Arabija) Sat vremena vožnje od ovog lučkog grada nalaze se golema vrata s tri kupole koja izviru iz pijeska i podsjećaju na filmski set tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća na kojem se snima neka nijema esej znanstvena fantastika. No, zapravo se radi o urbanom planiranju i lokaciji budućeg Gospodarskog grada kralja Adbullaha u blizini Crvenog mora. Ovaj grad, u kojem će navodno živjeti dva milijuna ljudi, bliskoistočna je verzija “posebnih gospodarskih zona” koje cvjetaju u Kini. Jedan je od četiri grada koji se u ovom pustinjskom krajoliku trebaju izgraditi do 2030. Njihovi divovski razmjeri i pristup od samog temelja podsjećaju na modernističke planove gradnje, kao što je bila izgradnja Brazílije tijekom pedesetih godina 20. stoljeća ili kolosalnih sovjetskih urbanističkih eksperimenata tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća, no ove planove pokreće strah od budućnosti, a ne utopijski idealizam.

S obzirom da je 13 milijuna Saudijaca, odnosno polovica ukupnog stanovništva, mlađe od 20 godina, kralj Abdullah, osamdesetšestogodišnji vladar, odlučio je stvoriti preko milijun novih radnih mjesta te četiri milijuna stanova i kuća u sljedećih 10 do 15 godina. Njegov kraljevski klan zamišlja gospodarstvo manje ovisno o naf ti, koje predvodi nova generacija liječnika, inženjera i poslovnjaka koji mogu ravnopravno sudjelovati na svjetskom tržištu. Kako bi to postigla, saudijska vlada smatra da mora prigrliti neke aspekte zapadnjačke modernosti. Ako plan upali, u najboljem će slučaj u S audij sku Arabij u pretvo riti u tehnološki napredno društvo s nešto tolerantnijom vjerskom autokratskom vlašću. Međutim, moglo bi doći i do vojnog nasilja i pada vlade. “To što oni pokušavaju vrlo je teško”, kaže Bernard Haykel, profesor bliskoistočnih znanosti na Sveučilištu Princeton. “U tim gradovima neće biti moguće druge prisiljavati da se mole. Bit će to svjetovniji islam, no sklizak je to teren. Jednom kad u to krenete, otvorili ste vrata različitosti i toleranciji.” Saudijska Arabija djeluje kao moderna zemlja, no ispod površine ogleda se oštra stega vahabitskog islama. U glavnom gradu Rijadu gotovo da i nema javnih parkova, u restoranima postoje odvojeni odjeljci za muškarce i žene, u bankama postoje zasebni ulazi, a kina su zabranjena. Mnogi su prozori prekriveni modernim verzijama mašrabija, drvenim rešetkastim zaslonima koji štite od pogleda s ceste. Kad sam nedavno posjetio Rijad, na sjevernom kraju grada uzdizale su se čelične konstrukcije prvih tornjeva financijske četvrti. U nacrtima za izgradnju nije pisalo ništa o odjeljivanju spolova. Jacob Kurek, partner u arhitektonskoj tvrtci Henning Larsen koja je izradila nacrte za gradnju, pokazao mi je nacrt stanova koji se ni po čemu ne razlikuju od standardnih stambenih nebodera u New Yorku. U prvotnom je planu zamišljena gradnja sedam džamija, a otad se broj prepolovio, s time da će se većina molitvi odvijati u javnim prostorima za molitvu uklopljenima u nebodere.

U razvoju planova nije bilo nikakvih spornih vjerskih pitanja, kaže Kurek. “Žele privući zapadnjake i mlade Saudijce koji su putovali u inozemstvo kako bi se lakše uklopili.” No, uklapanje prestaje na kraju gradilišta. Lokaciju okružuju autoceste i izoliraju je gustim prometom. Većina će ljudi ovamo doći automobilom i parkirati se na jednoj od četiri podzemne razine. Šetat će od zgrade do zgrade ostakljenim i klimatiziranim prolazom dugim preko tri kilometra. Glavna je prednost plana gradnje ta što će vlasti moći zatvoriti pristup “otočnoj lokaciji” u slučaju uzbune. No, zbog izoliranosti će ova vizija modernosti ostati nedostupna tradicionalnom društvu. Po završetku gradnje 2012. godine financijska će četvrt postati svijet za sebe. U sljedećih nekoliko godina, kako se grad bude širio oko nje, ta će dva svijeta postati bliskije povezana. Gospodarski grad kralja Abdullaha zamišljen je kao otok relativne liberalnosti. Prve su faze već započete: ostakljene poslovne zgrade, dugi nizovi kuća i šetalište s pogledom na Crveno more. Prema podacima agencije koja se bavi razvojem gospodarskih gradova, ovaj će splet građevina izrasti u ograđeni grad s 400.000 stanova, kuća i vila, glavnom poslovnom četvrti, industrijskom zonom, sveučilišnim kompleksom od 101 hektra te jednom od najvećih i tehnološki najnaprednijih luka.
“Glavni je cilj stvaranje radnih mjesta”, kaže voditelj agencije za gradnju Amr alDabbagh. “Najveće naftne rafinerije otvaraju najviše 1500 radnih mjesta, a mi ćemo stvoriti milijun.” Plan je u Gospodarski grad privući korporacije sa Zapada i njihove zaposlenike kako bi se stvorili uvjeti za društvene kontakte. Srž grada bit će poslovna četvrt. Stambena će područja biti prožeta otvorenim javnim mjestima, parkovima, trgovima i šetalištima uz obalu, koji u Saudijskoj Arabiji gotovo i ne postoje. Slike projekta prikazuju parove kako sretno šeću gradom, odjeveni u kombinacije nejasnog spoja islamskog i zapadnjačkog stila.

Ahmed Osilan, Dabbaghov voditelj projekta, objašnjava: “Uzajamno učenje i miješanje pravi su alati za postizanje promjena koje kralj želi.” S vremenom će se Gospodarskome gradu pridružiti još tri grada: Gospodarski grad znanja u okolici Medine, Gospodarski grad princa Abdulaziza bin Mousaeda udaljen 725 kilometara sjeverno od Rijada i Gospodarski grad Jazan koji će Saudijcima koji žive blizu granice s Jemenom omogućiti radna mjesta u industrijskom sektoru.
“Radi se o razvoju samodostatnih cjelina”, kaže Osilan. “Ako uspiju, proširit će se na susjedne regije. Ako ne uspiju, i dalje će biti samodostatne.” No, takva će samodostatnost možda biti prezahtjevna u doba interneta, kao što je dokazala bijesna reakcija na video isječak s YouTubea koji prikazuje mladiće i djevojke kako plešu na prvom mješovitom fakultetu, Sveučilištu znanosti i tehnologije kralja Abdullaha.
“Čak se i mnoge žene boje promjene”, kaže Eman alNajaf, tridesetjednogodišnja Saudijka koja piše blog o ženskim pitanjima u Saudijskoj Arabiji. “Obrazovane su žene naučene da se ne mijenjaju. Ispran im je mozak i radije žive u zoni sigurnosti.” Mnogi se ovdje pitaju zašto vlada ulaže milijarde dolara u izgradnju potpuno novih gradova dok velika područja postojećih gradova propadaju. Ako vladina vizija propadne, to bi moglo dovesti do još snažnijih sukoba s militantnim jedinicama. No, veća je opasnost ta da vlada uopće neće reagirati.
“Ako gradovi propadnu i ne budu omogućili nova radna mjesta i ako, recimo, padne cijena nafte, narod bi se mogao okrenuti protiv vlasti u jednom obliku vjerskog ekstremizma”, kaže Haykel.
“Međutim, dugoročno gledano, ako se ne stvori gospodarstvo koje ne ovisi o nafti, država će postati neodrživa.”

Nicolai Ouroussoff