Nema sumnje da je rat u Iraku iskustvo koje ne treba ponoviti. Na tom se stavu zasniva politika odnosa prema Siriji, no Zapad je u Iraku naučio pogrešne lekcije. Zbog američke vojne intervencije 2003. te kaosa i vala sektaškog nasilja koji su uslijedili Zapad je neodlučan, a na sirijsko se društvo ta neodlučnost odražava nepopravljivom štetom. Svijet promatra kako sirijski režim nasilno guši ustanak te pogoršava sektaške napetosti i radikalne težnje, dok sankcije uništavaju gospodarstvo i slabe srednju klasu.

Što to dulje bude trajalo, sirijsko će se društvo približiti proročanstvu predsjednika Bashara al-Assada da će pad nejgova režima biti gori nego “deset Afganistana”. Drukčiju bismo pouku mogli izvući iz politike prema Iraku prije 2003., u vremenu kad je Saddam Hussein bio “angažiran”, kad je bio saveznik Zapada u borbi protiv Irana te kad je na vlasti zadržan nakon napada na Kuvajt zbog straha od onoga što bi se moglo dogoditi ako Saddam padne. Od 1991. do 2003. godine Zapad je Saddamovoj stranci Baath dopustio da iračko društvo stjera natrag do kamenog doba, a tome je i doprinio politkom blokiranja. Saddam je jačao vlast programom “nafta za hranu”, dijeleći kupone za naftu svojim pristašama u drugim arapskim zemljama i financirajući lobiste na Zapadu. Devalvacija valute gurala je srednju klasu u siromaštvo, a oni kojima se posrećilo pobjegli bi iz zemlje. Tijekom Zaljevskog rata 1991. nizali su se argumenti protiv otvorenog napada na Bagdad i svrgavanje Saddama s vlasti nakon oslobođenja Kuvajta, a slični se argumenti danas čuju za izostanak intervencije u Siriji. Saddama je na vlasti očuvao strah od odmazde, ali i tajna nada da će doći do svrgavanja s vlasti iznutra, vojnim pučem ili atentatom. Iračani su se ohrabrili za pobunu protiv režima, a kad su to konačno učinili, misleći da će ih Amerikanci poduprijeti, Amerika je okrenula glavu dok su tisuće šijita i kurda gubile živote. Prelazak na demokratski sustav u Iraku bi znatno lakše protekao 1991. godine, unatoč činjenici što je država tada izlazila iz dvaju ratova. Prije tog vremena Zapad se u odnosu s Irakom povodio politikom angažmana te potporom u iransko-iračkom ratu. Iako je bio saveznik Zapada, Saddam je smio masakrirati te plinom gušiti kurde i druge manjine.

Strahovita operacija Anfal protiv kurda te plinski napad na Halabju, gdje je stradalo 5000 kurda, i dalje su živi u svijesti međunarodne javnosti i s tim se nasljeđem Irak mora nositi. Režim je sve te godine opstao ubijajući svoj narod te uništavajući institucije i civilno društvo. Dvije su generacije Iračana patile zbog suradnje i potpore koju je Zapad od 1980. godine omogućio Saddamu. Postoji cijena koju treba platiti kad diktatora želite održati na vlasti, a cijena se plaća i kad ga jednom s vlasti maknete. Broj žrtava u Iraku nije isti prije i nakon 2003. godine, no narod je ipak strahovito stradao. Irak se nakon 2003. godine nije samo oporavljao od invazije, već i od dvadesetčetverogodišnjeg brutalnog, diktatorskog režima. Neaktivnost u Siriji polučit će slične rezultate. Sirijci se bez pomoći međunarodne zajednice neće moći osloboditi Assadova režima, a Assad će učiniti sve da ostane na vlasti. Također ne smijemo zaboraviti da su Sirija, Iran i druge zemlje u regiji doprinijele kaosu u Iranu nakon 2003. godine tako što su poduprle pobunjenike. Sirija je čak omogućila infiltriranje terorističkih skupina srodnih Al-Qaidi. No Sirija nakon Assada neće imati takvih problema u regiji. Naime, politička se kultura drastično promijenila od vremena kad su Saddam Hussein, Hosni Mubarak, Zine el-Abidine Ben Ali, Ali Abdullah Saleh, Muamer Gadafi i drugi despoti uživali na vlasti pomoću iznude i ucjene. Niti jednome od tih režima nije bilo stalo do toga da u Iraku nastupe reforme. I sam se Assad hvalio da je Sirija nužna za očuvanje stabilnosti u regiji jer može riješiti probleme koje je stvorila u sukobima u Iraku, Libanonu i među Palestincima. No i dalje živimo u zabludi da pregovori s Assadom mogu dovesti do mirne tranzicije. Assad će i dalje igrati igrice i kupovati vrijeme u nadi da će se vjetar ponovno okrenuti u povoljnom smjeru te da će moći ugušiti pobunu. Pouke iz Iraka pokazuju da je strahovito pogrešno pustiti toj iluziji da i dalje živi.

Nadim Shehadi izvanredni je profesor na Kraljevskom institutu za međunarodne odnose u Londonu

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com