Sažalite se nad mladima. U Europskoj uniji ima 5,5 milijuna nezaposlenih u dobi od 15 do 24 godine, dakle stopa nezaposlenosti u toj dobnoj skupini iznosi 22,4 posto i porasla je sa 15 posto, koliko je iznosila početkom 2008. godine. U Španjolskoj i Grčkoj, gotovo polovica mladih je nezaposlena, a jedini poslovi koje uspijevaju pronaći su privremeni.

Sveučilišno obrazovanje, koje je u Europi prije bilo besplatno, danas stoji podosta, iako i dalje manje nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Troškovi stanovanja su toliko visoki da je zbog njih nastala takozvana bumerang generacija mladih koji su primorani vratiti se u roditeljski dom jer si ne mogu priuštiti samostalan život. Ako ikada i pronađu posao, morat će raditi dulje zbog produljenja radnog vijeka. Stoga nije nikakvo čudo da se za njih ustalio još jedan naziv: “ukleta generacija”.Priznajem, mojoj je poslijeratnoj generaciji bilo prilično dobro. Zaobišli su nas ratovi naših roditelja, baka i djedova, rođeni smo tijekom tridesetogodišnjeg poslijeratnog gospodarskog čuda i uživali u slatkom razdoblju nevinosti prije izuma kontracepcijske pilule početkom 1960-ih i pojave AIDS-a. Odrasli smo bez neumoljive konkurentnosti i ovisnosti o tehnologiji u svepovezanom svijetu. Danas stvari stoje puno gore, iako se nevolje mladih počesto preuveličavaju. Problem je načelno zapadni. Mladi Indijci, Indonežani i Brazilci imaju gomilu razloga za racionalno izobilje. Ali i mladi u cijelome svijetu mogu se radovati duljem životnom vijeku na bogatijem planetu otvorenijih društava s manjom vjerojatnošću ratovanja, ako se trendovi posljednjih nekoliko desetljeća naglo ne preokrenu. Međutim, ne mogu se radovati nečemu za što je moja generacija došla u pravo vrijeme, nečemu čiji je emocionalni učinak vrlo teško mjeriti – otkrivanju nepoznatih teritorija. Puno toga govori u prilog tajnovitosti.

Ona ubrzano nestaje iz naših života kako aplikacije ubijaju znatiželju, a sateliti prate svaki naš korak. Najgora recesija jest recesija tajnovitosti jer kad nje nestane, nestat će i želje za poduzimanjem rizika. A ovih dana sigurnost je jedna od opsesija koja ograničava riskiranje. Kad mi je bilo 17 godina putovao sam od Londona do Kabula, preko Turske, Irana i Afganistana. Danas je to putovanje nemoguće jer je islamska republika zabranila posjete putnicima sa Zapada, a u Afganistanu se vodi rat. Po tom osobnom mjerilu, svijet se zatvorio. Možda se rađa rizik da bi se umovi mladih također mogli zatvoriti, zasićeni podacima s ekrana, ali slijepi na ono što im se događa pred očima. Dva gorka ploda tehnološkog napretka su nesklonost riziku i igra krivice. A prema izvješću koje je objavio britanski National Trust, manje od jednog od 10 djece redovito se igra u prirodi,u usporedbi s gotovo polovicom djece u prethodnoj generaciji.Naziv kojega je skovao spisatelj Richard Louv, “poremećaj nedostatka prirode”, također je postao ustaljen. Unatoč svemu tome, imam osjećaj da bi mladi ipak mogli malo više riskirati.Postoji golem nesrazmjer između nezaposlenosti mladih u sjevernoj i južnoj Europi. S obzirom da je Europska unija jedinstveno tržište, pomislili biste da će mladi Grci i Španjolci krenuti na sjever u potrazi za poslom. Ali ne,jer prevelik je to rizik, nepoznat teritorij za “ukletu generaciju”.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com