Internet doista ima i svoju mračnu stranu, ali teoretski, svaka bi osoba s pristupom širokopojasnoj mreži trebala moći pokrenuti vlastito internetsko poduzeće, studirati putem interneta ili prosvijetliti cijeli svijet svojim blogom. Neki bi čak mogli odlučiti započeti revoluciju.

Vodeći obzira o takvim mogućnostima, države kao što su Francuska i Estonija proglasile su pristup internetu jednim od temeljnih ljudskih prava. Prošle su im se godine pridružili i Ujedinjeni narodi, ustvrdivši da je internet postao “neophodni alat za ostvarivanje cijelog niza ljudskih prava”. Kako je prošle godine stajalo u jednom od uvodnika The Timesa: “Pristup internetu nikome ne bi trebao biti zabranjen. On je ključni alat za postizanje slobode govora.” Bilo je to nedugo nakon što su vladari s Bliskog istoka poput egipatskog vođe Hosnija Mubaraka pokušali, i to neuspješno, zatrti korijene Arapskog proljeća ukidanjem internetskog pristupa svojim stanovnicima. Wael Ghomin, Googleov upravitelj u Dubaiju koji je napravio stranicu na Facebooku koja je potaknula revoluciju, za The Times je napisao: “Potpuno sam svjestan da mnogi smatraju kako je činjenica da revolucija nije imala vođu koji bi preuzeo kormilo nakon što Mubarak stupi s vlasti veliki nedostatak revolucije. Povijest će nam biti sudac. No, bez obzira na sve, puno je Egipćana sada osnaženo”. Osnaženo uz pomoć tehnologije. No je li zbog toga tehnologija postala ljudsko pravo?Vinton G. Cert, Googleov inženjer i jedan od osnivača interneta, u The Timesu je napisao da “tehnologija omogućuje ostvarivanje prava, ali nije pravo sama po sebi. Visoka je ljestvica prema kojoj se određuje što su ljudska prava.

Prava su stvari koje mi ljudi trebamo da bismo živjeli zdravim i značajnim životom, kao što su pravo na život bez mučenja ili pravo na slobodu mišljenja. Pogrešno je smjestiti bilo kakvu tehnologiju u ovu uzvišenu kategoriju“. Bila tehnologija ljudsko pravo ili ne, digitalni jaz opstaje čak i u naprednim zemljama kao što su SAD. U kolumni u The Timesu, Susan P. Crawford, profesorica pri Pravnom fakultetu Benjamin N. Cardozo u New Yorku, opisuje Ameriku kao ”zemlju u kojoj samo dobrostojeći stanovnici imaju pristup istinski brzom internetu“. Dodaje: ”Dok se naši poslovi, svijet zabave, politika, pa čak i zdravstvo sele na internet, postoji rizik da će milijuni biti iz toga izostavljeni“. Iako se države poput Finske i Južne Koreje hvalisaju munjevitom brzinom interneta, prema jednom istraživanju o brzini interneta SAD zaostaju i nalaze se tek na dvadeset i petom mjestu.”Često čujemo da ljudi o širokopojasnom internetu govore sa stanovišta poslovnog razvoja“, kaže Brian Depew, pomoćnik ravnatelja Centra za ruralna pitanja, neprofitne istraživačke grupacije iz Lyonsa u Nebraski. ”No problem je puno značajniji i tiče se pitanja hoće li i ruralne zajednice sudjelovati u našem demokratskom društvu.”

Kevin Delaney

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com