Na Bostonskome maratonu održanom u travnju većina je trkača stajala sa strane i čekala da počne utrka. Neki su vježbali sprintove ili trčali na kratkim udaljenostima, vježbajući brzinu utrke.

Bilo je tu i puno istezanja, utrljavanja gelova za grijanje mišića i skakutanja u mjestu kako bi trkači ostali zagrijani. Moj je sin bio među elitnim natjecateljima ove godine u Bostonu i zagrijavao se s njima u posebnoj zoni za trkače. Ti su trkači, kaže, imali potpuno drukčiji način pripreme za utrku. Petnaestak minuta polako su vježbali iskorake. Mogu već zamisliti te vrhunske trkače kako polako kruže oko zone za zagrijavanje, jedva podižući noge. Zatim je uslijedilo dinamično istezanje – trčanje s visoko podignutim koljenima, trčanje unatrag i postrance. Poneki su se izgubili iz zone za trkače i vratili se tek prije samog početka utrke. Kad je utrka završila, pobjednik je ostvario rezultat od 2:05:52, s prosječnim tempom od 4 minute i 48 sekundi po milji. Čak je i natjecatelj na desetome mjestu ostvario vrijeme od 2:10:33, to jest 4:59 po milji. Znači li to da ti brzi muškarci znaju tajnu zagrijavanja. Ili možda ne znaju. Čini se da se gotovo svaki ozbiljni sportaš koji se aktivno natječe zagrijava prije utrke ili treninga. No čini se da ne postoji neka posebna metoda zagrijavanja. Neki sportaši, poput svjetske rekorderke u ženskome maratonu Paule Radcliffe, potroše više vremena u zagrijavanju nego što većina ljudi potroši trčeći. “Zagrijavanje obično traje od 45 do 50 minuta i višemanje je isto za trening i za utrku”, kaže mi Paula.

Zagrijavanje se sastoji od 10 do 20 minuta laganog trčanja, istezanja i na kraju sprintova. No njezino je zagrijavanje kratko i jednostavno u usporedbi s onim biciklista Andyja Hampstena, koji se zagrijava čak 90 minuta prije probne etape, u kojoj biciklisti voze jedan po jedan najbrže što mogu, putanjom od otprilike 40 kilometara. Hampsten, koji je sudjelovao u Tour de France i jedini je Amerikanac koji je osvojio Giro d’Italia, svoje zagrijavanje započinje tridesetominutnom laganom vožnjom, nakon čega slijedi 40 minuta vožnje najbrže što može u intervalima od dvije minute koji se smjenjuju s petominutnom vožnjom laganijeg tempa te na kraju 20 minuta lagane vožnje. Izjavio je da zna da se zagrijao onda kad osjeti “blagi udar endorfina”. Druga je krajnost olimpijska plivačica Dara Torres. “Ne treba mi puno zagrijavanja da se pripremim za utrku”, kaže. Njezino zagrijavanje sastoji se od “malo laganog plivanja, vježbi nogu i drilova” nakon čega ispliva nekoliko sprintova. Znanstvenici koji proučavaju fizičku aktivnost kažu da ih ne čudi raznovrsnost reakcija na zagrijavanje. Postoji teorija zašto bi zagrijavanje trebalo poboljšati učinak, ali jako je malo kvalitetnih istraživanja koja bi to potvrdila. Teorija je, kako kaže Paul Larsen, stručnjak za fiziologiju učinka na Milenijskom institutu za sport i zdravlje u Aucklandu na Novom Zelandu, da je kontrakcija mišića bolja nakon što se mišić stegne nekoliko puta.

Kako se mišići zagrijavaju, udar kontrakcije možemo zamisliti kao stepenice: kad se mišić pokrene, kontrakcija je možda tek upola snažna kao što je nakon stezanja nekoliko puta. Objašnjenje jest da se kontrakcijom oslobađaju kalcijevi ioni u stanicama koji mišićnim vlaknima omogućuju snažnije stezanje. Istodobno se mišićni enzimi, koji su najučinkovitiji na temperaturi nešto višoj od tjelesne, zagrijavaju i postaju učinkovitiji. To je možda razlog zašto su maratonci bili tako uspješni nakon lagane vježbe iskoraka. “Unatoč činjenici da mogu ostvariti toliku brzinu”, kaže dr. Laursen, “potrebno je samo nekoliko kontrakcija mišića kako bi se uspješno zagrijali za dugu utrku”. No priča je možda nešto drukčija za kratka natjecanja. Dr. Laursen kaže da bi sportaši najviše postigli zagrijavanjem visokog intenziteta, onakvim kakav provodi Andy Hampsten; time bi se mišićna vlakna bolje stezala, a živčana vlakna i kardiovaskularni sustav bi se pripremili na veliko opterećenje.

Gina Kolata