London, Singapur, Stockholm i još nekolicina drugih gradova bore se s gužvama u prometu putem visoke takse za pristup prometom zakrčenim centrima, no ta se ideja vozačima uopće ne sviđa. U Sjedinjenim Američkim Državama ta mjera nije provedena s uspjehom.

Balaji Prabhakar, profesor računalne znanosti sa Sveučilišta Stanford u Kaliforniji, smatra da ima bolju ideju. Prije nekoliko godina, dok je stajao usred prometne gužve u indijskome gradu Bangaloreu, razmišljao je o tome kako postoji više načina da se vozači prisile na promjenu ponašanja. Visoke takse metoda su batine – zašto ne bismo pokušali s mrkvom? Ovog je proljeća uz pomoć istraživačke stipendije američkog Ministarstva prometa vrijedne tri milijuna dolara Stanford uveo sustav koji je osmislio Prabhakarijev tim, koji sudionicima zagušenog prometa u kompleksu omogućuje sudjelovanje u dnevnoj lutriji, na kojoj mogu osvojiti do 50 dolara ako automobile voze dok nije najgora prometna gužva. Program je brzo postao popularan, a od sljedeće će jeseni vozače poticati da parkiraju dalje od najprometnijih parkirališta. Amaya Odiaga, pročelnica Odsjeka za tjelesni odgoj na Stanfordu, danas u sveučilišni kompleks automobilom kreće nekoliko minuta ranije nego prije, a na lutriji je, kaže, osvojila 15 dolara. Danas joj do posla treba samo 7 minuta, a ranije se vozila i po 25 minuta. Prabhakar je proveo niz pokusa s poticanjem ljudi da promjene ponašanje u prometu, da se više služe javnim prijevozom, da promjene navike u parkiranju te da žive aktivnijim životom. Za razliku od takse za vožnju zakrčenim prometnicama, koja je obvezna za sve i obično je zakonska mjera, “poticaji se mogu provoditi pomalo i na dobrovoljnoj osnovi”, dodaje Prabhakar. Donedavno su za sustav na Stanfordu bili potrebni senzori koji su pratili identifikacijske radiosignale iz čitača koji su sudionici držali u automobilima, no takva infrastruktura više nije potrebna jer mnogi vozači imaju pametne telefone s GPS čipovima i drugim lokacijskim sustavima. Vlasti Singapura razmišljaju o uvođenju sustava koji su osmislili Prabhakar i njegovi studenti, koji korisnicima javnog prijevoza izvan najvećih prometnih gužvi nudi sudjelovanje u lutriji ili popust na vožnju javnim prijevozom.

U siječnju je započeo probni program, koji je promet u ključnim satima u danu smanjio za više od 10 posto. Međutim, Charles Komanoff, stručnjak za promet koji je osmislio računalni model prometa u New Yorku, kaže da se ne slaže baš s idejom da je sustav poticaja zamjena za naplatu taksi. “Poticaji će biti premali”, napisao je u elektroničkoj pošti. “Ne trebaju nam velike kazne, to jest velike batine, ali ni male mrkve neće promijeniti ponašanje vozača u New Yorku i San Franciscu.” Prabhakar kaže da naplata taksi i njegov sustav poticaja nisu nužno međusobno isključivi te ističe da čak i malo smanjenje broja vozila u određenom trenutku uvelike utječe na tok prometa. Isto tako, dodaje Frank Kelly, matematičar sa Sveučilišta Cambridge i stručnjak za prometne mreže, vrijedi i obrnuto: “Kad sustav dosegne kritične razine, vrlo mala povećanja prometa dovode do kašnjenja svih sudionika prometa.” Ekonomist Richard Thaler i stručnjak za pravo Cass Sunstein zalagali su se za poticaje u svojoj knjizi “Poticaj: Moguće je donositi bolje odluke o zdravlju, bogatstvu i sreći”, objavljenoj 2008. godine. Thaler kaže da su različite cijene cestarina, poput onih koje se naplaćuju na prijelazima rijeke Hudson u New Yorku u različitim dijelovima dana, “očit pokušaj poticaja” te da je sustav prometa na Stanfordu “jednako učinkovit”. Prvi je pokus Prabhakar proveo u Bangaloreu 2008. godine, kad je osmislio sustav kojim je zaposlenike informatičke tvrtke Infosys poticao na to da u kompleks tvrtke u predgrađu kreću u različito vrijeme, značajno smanjivši prometne gužve. Nedavno je surađivao s tvrtkom Accenture na izradi sustava u kojem se pomoću brojača mjeri broj koraka koji svaki od više od 3000 zaposlenika učini svakog dana kako bi zaposlenike potaknuli na više kretanja i zdraviji život. U sklopu kampanje nazvane “Steptacular” dijelile su se nagrade u ukupnoj vrijednosti od 238.000 dolara. Prabhakar kaže da je njegova metoda učinkovita utoliko što se već malim pomacima mogu stvoriti drastične promjene.

John Markoff