Dok se europsko i američko državno vodstvo muči s posljedicama gospodarske krize i javnim nezadovoljstvom vladama, argentinska je predsjednica Cristina Fernández de Kirchner nedavno osvojila nov četverogodišnji mandat sa 55 posto prikupljenih glasova. Jedan je od najpopularnijih vođa u Južnoj Americi i prva izabrana predsjednica Argentine.

Susjedni predsjednik Sebastián Pi?era mora se nositi s opsežnim studentskim prosvjedima, a izgubio je dobar dio potpore javnosti koja ga je pratila nakon spašavanja tridesettrojice čileanskih rudara. Njegovu vladu danas podupire tek 26 posto stanovnika. Evo Morales, predsjednik Bolivije, muči se s nepokornim domorodačkim stanovništvom koje ga je dovelo na vlast, no danas bjesni zbog sve većeg utjecaja Brazila. Cristinin drugi mandat, pak, nije bio upitan. Zbog svojeg je pristupa narodu, potpore homoseksualnim brakovima i valom zapošljavanja u državnoj službi mnogim Argentincima neodoljiva. Njezina se popularnost može pripisati boljim danima u Argentini, gdje gospodarstvo već devet godina stabilno raste i to brzinom kojoj je tek Peru ravan. No deset godina nakon dužničke krize koja je uniština argentinsko gospodarstvo, tajnovitost obitelji Kirchner zanimljivija je od stabilnosti i sve većeg bogatstva koje se podudara s njihovom vladavinom. Néstor Kirchner za predsjednika je izabran 2003. godine, a nakon njega u listopadu 2007. godine izabrana je Cristina. Bračni je par Kirchner uspio osuvremeniti ikonografiju moćnog para, koju su u četrdesetima izgradili general Juan Domingo Perón i Eva Perón. Kirchneri su stajali jedno kraj drugoga i mahali okupljenoj masi s balkona Case Rosade, podsjećajući na bračni par Perón. Cristinin je prvi mandat bio buran i dramatičan. Poput Lindsay Lohan i Britney Spears i Cristina je bila sklona zavođenju obožavatelja i inatu prema suparnicima. Istaknula se kao jaka i humana, odlučna i osjećajna, baš kao što bi uvjerljiva glumica utjelovila ideal Latinoamerikanke na čelu države. Evita joj je u nasljedstvo ostavila uspješnju pozornicu i filmsku karijeru vjerne supruge, a Cristina je na predsjedništvo zasjela kao na osobnu pozornicu. Uvijek je bila u središtu zbivanja. Voljela je napetost. Izbezumljivala je pristaše, javnost i kritičare time što scenarij ne bi odala do posljednjeg trenutka. Kako je Cristina nastavila s agresivnim stilom vladavine po kojem je poznat njezin suprug, i nju su ubrzo prozvati preautoritativnom i pretvrdoglavom.

U seksističkom društvu koje je matrijarhalno u širem smislu, Argentinci su vrlo negativno reagirali na takvo ponašanje i istovremeno joj se zbog njega divili. Stranka peronista oduvijek vrlo uspješno manipulirala medijima. Perón je javno oplakivao svoju vrtoglavo popularnu i jednako ozloglašenu suprugu Evitu nakon što je preminula od karcinoma. Kad je lani umro Néstor Kirchner, Cristina je obrnula peronovski igrokaz. Promijenila je stil odijevanja, počela se pojavljivati u decentnoj tamnoj odjeći, brižno počešljane kose, gustih trepavica i s tamnim sjenilom. Glas bi još često zadrhtao kad bi u javnosti govorila o suprugu. Kao nacionalna udovica pronašla se u ulozi koja joj je najbolje odgovarala, onoj osamljene žene koja drži moć u svojim rukama, državne vestalke. No ova nova Evita nije se obraćala radničkoj klasi kao Evita. Cristina je osvajala srednju klasu, one koje je pogodila kriza 2001. godine i govorila im ono što žele čuti – kako je došlo vrijeme nove Argentine u kojoj za svakoga ima mjesta. Je li moguće da će za deset godina neki grčki ili talijanski političar dosegnuti njezinu popularnost? Tko će znati iskoristiti financijsku krizu? Prosvjedi koji su Argentinu potresali 2001. bili su znatno nasilniji i spontaniji od današnjeg pokreta “Okupirajmo Wall Street”, iako među njima ima sličnosti. Argentinski su se prosvjednici nazivali protivnicima sustava. Osudili su financijske špekulacije i iskazivali razočaranost kapitalizmom. “Cacerolazos”, gnjevni građani, političare su smatrali izdajicama države, no nisu ponudili političku alternativu korumpiranom sustavu. Umješni Kirchneri znali su usmjeriti njihovo nezadovoljstvo. Danas se većina kritika usmjerenih protiv pokreta okupacije tiče manjka političke platforme i suvisle poruke. No postoji li mogućnost da će se pojaviti neki novi moćni par koji će razbiti bijes i ujediniti zemlju?

Roman Pole Oloixarac “The Wild Theories” preveden je na francuski, nizozemski, talijanski, finski i portugalski. Njezin blog možete naći na melpomenemag.blogspot.com.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com