Unatoč sektaškim bombardiranjima i političkoj paralizi, raste proizvodnja sirove nafte u Iraku, što budi nadu u bolju budućnost zemlje te olakšava stanje na globalnim tržištima nafte dok Zapad Iranu nameće sve strože sankcije. Ove je godine zbog pojačanog toka nafte i unaprjeđenja luka izvoz skočio za 20 posto na gotovo 2,5 milijuna barela nafte dnevno pa je Irak danas po prvi put nakon nekoliko desetljeća jedan od glavnih proizvođača OPEC-a.

Analitičari tržišta energenata kažu da bi nagli rast iračkog izvoza, uz pojačanu proizvodnju u Saudijskoj Arabiji te gotovo potpuni oporavak libijske naftne industrije, trebao ublažiti udarac koji je porast cijena nanio tržištima nafte, a međunarodnoj zajednici dati dodatni adut u odnosu s Iranom. “Irak strahovito pomaže”, kaže David Goldwyn, bivši koordinator američkog Ministarstva vanjskih poslova za međunarodna pitanja na području energetike u Obaminoj administraciji. Čak i ako Irak poveća izvoz nafte za samo polovicu onoga što do sljedeće godine planira, “nadomjestit će gotovo polovicu budućih iranskih zaliha koje možda ne budu dostupne zbog strožih sankcija”, dodaje Goldwyn. Za Irak je rast tržišta nafte ključan za poslijeratni oporavak gospodarstva. Preko 95 posto državnih sredstava potječe od nafte, a zarada od izvoza omogućila je gradnju cesta, širenje sektora socijalnih usluga te značajno ojačala šijitsku vlast u ovoj etnički podijeljenoj zemlji. Nafta je sa sobom donijela i probleme, potičući razvoj korupcije i političkih namještenja te otežavajući odnos s kurdskom manjinom na sjeveru zemlje zbog podjele zarade. Iračka vlada najavljuje da bi do sljedeće godine mogla proizvoditi dodatnih 400.000 barela nafte dnevno, a do 2017. najavila je proizvodnju 10 milijuna barela dnevno. Analitičari smatraju da taj cilj neće lako ostvariti, ali čelništvo naftnih kompanija vrlo je ugodno iznenađeno napretkom naftne industrije u Iraku. Oporavak iračke naftne industrije započeo je 2009. i 2010. kako je rasla sigurnost u toj zmlji, a Bagdad potpisao niz ugovora s inozemnim tvrtkama kao što su Exxon Mobil, BP, China National Petroleum Corporation i talijanski ENI. Čelnici stranih tvrtki izrazili su oprezan optimizan da bi Irak s vremenom mogao početi proizvoditi dovoljne količine nafte da se 2020. nađe u elitnom društvu izvoznika kao što su Saudijska Arabija i Rusija.

Iz uprave međunarodnih tvrtki kažu da je birokracija i dalje spora i loše usklađena što se tiče gradnje novih luka i cjevovoda. Zbog političke borbe oko podjele zarade nije izglasan državni zakon o nafti, što znači da tvrtke moraju ispuniti bezbroj regulativa, a neke sežu još iz doba Otomanskog Carstva. Zbog redukcija struje političari moraju birati između usluživanja naftnih kompanija ili nemirnog stanovništva koje želi pouzdanije komunalne usluge. Kako bi povećala prozivodnju, država će morati provesti golemi projekt gradnje vodovoda radi filtriranja i pumpanja morske vode u stara naftna polja kako bi povećala pritisak za izvlačenje sirove nafte iz tla. Irak će također morati pregovarati o većim izvoznim kvotama unutar OPEC-a radi prilagodbe rastu potencijala, a u tom će napornom postupku možda stvoriti napetosti sa Saudijskom Arabijom i Iranom. Neki su se problemi već vidjeli krajem svibnja na aukciji nafte i plina, četvrtom poslijeratnom nadmetanju kojemu je Irak prisustvovao, gdje su im dodijeljena tri ugovora od ukupno 12 koliko ih se nudilo. Aukcija se održala u dvorani u Ministarstvu nafte, a nalikovala je na militariziranu filmsku premijeru: crveni tepih, baršunasta užad, gomila fotografa te počasna garda u bijelome s kalašnjikovima. Razočaravajući ishod aukcije nije toliko odraz manjka interesa za energetski sektor Iraka, već strogih uvjeta koje vlada traži, činjenice da su neka polja smještena u opasnim i izoliranim dijelovima zemlje. Unatoč nesigurnosti, strane tvrtke najavile su ostanak u Iraku. “Došli smo u Irak jer smatramo da ima mnogo potencijala i golem rast proizvodnje”, kaže Claudio Descalzi, voditelj istraživanja i proizvodnje talijanskog naftnog diva EN-Ija. “U budućnosti stvari mogu samo biti bolje.”

Tim Arango izvještava iz Bagdada, a Clifford Krauss iz Houstona