Kina je poznata po cenzuri politički osjetljivih tema u medijima, no izgleda da pohvalne vijesti o zapadnjačkim i azijskim tvrtkama slobodno objavljuje u tiskanim i drugim medijima – dakako, uz odgovarajuću cijenu. Želite li da priča o vašem izvršnom direktoru izađe u kineskom izdanju časopisa Esquire?

To će vas, prema navodima zaposlenika časopisa, koji je otkupio licencu američke korporacije Hearst, stajati oko 20.000 dolara po stranici. Hoćete da se vaš glavni menadžer pojavi u emisiji na državnoj kineskoj televiziji? Platit ćete 4000 dolara po minuti, kako kaže konzultant televizijske mreže koji dogovara takvu vrstu gostovanja. Pohvalan članak o vašoj tvrtki u Radničkom dnevniku, propagandnom listu Komunističke partije? Prema navodima agencije za oglašavanje s kojom list surađuje, on iznosi oko dolar po kineskom znaku. Kineski zakoni brane maskiranje promotivnog materijala u informativni sadržaj, no ta je praksa poprilično raširena. Tvrtke koje se bave odnosima s javnošću i oglašavanjem vrlo otvoreno govore o kupovanju pohvalnih medijskih sadržaja, koje nazivaju “mekim vijestima”. Ogilvy & Mather, jedna od najvećih agencija za odnose s javnošću i oglašavanje na svijetu, priznala je da je kineskim medijima platila za promidžbu svojih klijenata u određenim poslovnim granama. “Naša je politika da klijentima savjetujemo da se klone takvih aktivnosti”, pisanim je putem predstavnik ureda agencije u Pekingu odgovorio na pitanja novinara. “Međutim, u nekim poslovnim granama, kao što je industrija luksuza, plasiranje mekih vijesti vrlo je česta praksa kojoj smo se i sami priklonili.” Stručnjaci za medije i kineski novinari koji se drže etičkih pravila osuđuju takve oglase, koji su, prema njihovim riječima, česta pojava u državnim medijima. “Korupcija je danas u Kini postala životni stil”, kaže Sun Xupei, stručnjak za novinarstvo iz Pekinga. “No kad se ona dogodi u novinarstvu, to je gore nego u drugim područjima ljudske djelatnosti jer ljudi steknu dojam da više ničemu zapravo ne mogu vjerovati.” Međutim, stručnjaci za medije kažu da ruka ruku u Kini vrlo često mije, što čelnike kineskih tvrtki itekako ljuti. Jedan je vlasnik investicijske tvrtke iz Šangaja rekao: “Da jedna od mojih tvrtki otkrije lijek za rak, svejedno ne bih novinare uspio dovući na tiskovnu konferenciju, a da im ne obećam podeblju kovertu s novcem.”

David Barboza; Gu Huini i Xu Yan doprinjeli izvještaju