Svakog radnog dana u 5 sati ujutro, dok svjetla na udaljenim brežuljcima preko granice još uvijek svjetlucaju u tami, za srednjoškolku Martu počinje naporno trosatno putovanje do škole. Pospano otključava ogradu koju čuva obiteljski doberman i uz bljesak svjetlosti sa Pemexove benzinske crpke čeka autobus koji vozi do granice.

Marthino odredište, i odredište desetak njezinih mladih prijatelja, državljana Sjedinjenih Američkih Država koji žive u “TJu”, kako od milja zovu svoj grad, jest državna srednja škola udaljena 12 kilometara, u kalifornijskoj Chula Visti, gdje su rođeni i gdje, navodno, i dalje žive. Martha i njezini prijatelji satima stoje u ljudskom lancu od 16.000 ljudi na najprometnijoj međunarodnoj granici na svijetu. U San Ysidru u San Diegu ukrcavaju se na crveni tramvaj koji ih vozi do autobusa, kojim potom putuju do škole. Nervozno pogledavaju na sat, sat zvoni točno u 8 sati. “Uglavnom sam stvarno jako umorna”, kaže Martha, čiji su se roditelji preselili u Tijuanu jer su troškovi života manji nego u Kaliforniji. “Stvarno se trudim, no ponekad zbilja nemam snage.” Mladi učenici poput Marthe, koje nazivaju “transfronterizos”, putuju od Calexica u Kaliforniji do El Pasa u Teksasu, a svakodnevno migriraju između dviju kultura, dvaju jezika i dviju država. Nisu ilegalni useljenici, već mladi građani Sjedinjenih Američkih Država čije su se obitelji vratile u Meksiko. Iako se ne zna koliko ih točno ima, brojni kritičari tvrde da opterećuju kapacitete američkih javnih škola jer većina ne plaća školarinu. Jaz između američkog i meksičkog srednješkolskog sustava “dovoljno je velik da ljudi imaju snažnu motivaciju” prijeći granicu, kaže David Shirk, ravnatelj Pograničnog instituta pri Sveučilištu u San Diegu. Ana Sánchez, građanka Tijuane koja radi u San Diegu i plaća američki porez na dohodak (no ne plaća porez na imovinu), htjela je da njezino dvoje djece tečno govori engleski pa ih je upisala u školu blizu svojeg posla. “Znam da će im to u budućnosti biti plus”, kaže. U početku je, “želeći biti iskrena”, Ana školskoj upravi rekla da joj kći živi u Tijuani, ali kad su joj rekli da će morati plaćati mjesečnu školarinu od 800 dolara, “prijatelji su me dopisali na svoj račun za struju na svojoj adresi”.

Pedagozima je jako teško utvrditi ispunjavaju li učenici uvjet stanovanja jer se pravila razlikuju od okruga do okruga. U San Ysidru obitelji moraju priložiti potvrdu o hipoteci ili iznajmljivanju stana te pokazati račune sa svojim imenom. “Nismo mi kao nekadašnja Služba za imigraciju i naturalizaciju”, kaže Ed Brand, ravnatelj srednje škole Sweetwater Union iz Chula Viste. “Može li se netko provući? Pretpostavljam da može.” Školarina za nekoga tko ne stanuje u okrugu stajala bi, kaže, 7162 dolara. Richard Fragale, upravitelj školskog okruga u obližnjem Calexicu, kaže da svakodnevno granicu prelazi od 100 do 200 učenika, a većina ih ne plaća školarinu. Jesús putuje iz Tijuane 30 kilometara, i to cestom na kojoj se često događaju pljačke. “Pokušavam napredovati i postati netko i nešto” kaže. “Velika je odgovornost doći u školu.” Ako pet puta zakasni u školu, morao bi odraditi 4 sata nastave subotom, a i dobio bi jedinicu iz građanstva. “Možemo im uništiti budućnost”, kaže jedna od Jesúsovih profesorica, koja ga ne zapiše kad 10 minuta nakon početka sata sramežljivo pokuca na vrata. Učitelji i pedagozi kažu da, unatoč akademskim izazovima, učenici koji se ustaju u 4 ujutro da bi na vrijeme stigli u školu postaju vrlo žilavi vođe. “Znaju tko su i što žele”, ističe jedna profesorica, i dodaje da oni sigurno neće raditi u restoranima brze hrane. “Ambiciozni su i probitačni.”

Patricia Leigh Brown