“Kako naučiti vjerovati mostovima”
Uredniku:
Iako sam uživao u Cohenovoj analizi iranskog dogovora s Turskom i Brazilom (objavljenom u “Le Figaru” 21. svibnja), nisam razumio njegovo shvaćanje iranskih ambicija: “Zapad nepovoljno gleda na takve ambicije, no to u ovom trenutku i nije bitno…”
Smatram da Iran provodi opasnu taktiku, na stranu gospodarski ciljevi, zadobivanja legitimiteta u očima drugih zemalja koje primaju pomoć stranih država. U vezi s tim nalik je Sjevernoj Koreji koja kultivira vlastitu izolaciju i želi nametnuti strah drugima. A ambicije koje za cilj imaju dobiti priznanje, pa možda čak i vjerodostojnost na svjetskoj sceni, suprotne su kreposnoj ulozi koju smo očekivali da će odigrati Turska i Brazil, neočekivani i uslužni saveznici Irana. No premda smo razočarani, kako im možemo prigovoriti što su odigrali svoju ulogu iranskog zaštitnika? Iran želi postati donekle poštovan, pod bilo koju cijenu.
Denis Riquier
Neuilly-sur-Seine, Francuska

“Nevidljivi ljudi iz Ojude”
Uredniku:
Kolumna Matthewa Carra (objavljena 2. svibnja u “The Observeru”) krivi Europu za plimni val Afrikanaca koji su zapeli u Maroku zbog naših dodatno pojačanih granica, no izostavlja sljedeće činjenice: Sjedinjene Američke Države čine to isto na svojoj južnoj granici. Što se dogodilo s primanjem umornih, gladnih zbijenih masa kako stoje na Kipu slobode? To je licemjerje u najokrutnijem obliku. Gustoća naseljenosti Velike Britanije jedna je od najviših na svijetu, sa 800 osoba po četvornoj milji. Ista brojka za Sjedinjene Američke Države iznosi 80. Želite li reći da je Europska unija odgovorna za ludnicu koja vlada u Africi? Sjedinjene Američke Države i Rusija za vrijeme hladnog rata preplavile su Afriku oružjem u pokušaju da se domognu što je više moguće resursa nakon što su Europljani otišli. A sad su ondje Kinezi, dovršavaju vaš posao. Unatoč zvjerstvima kao što su belgijski holokaust u Kongu i poslije u Ruandi, Britnaci su barem pokušali za sobom ostaviti modernizirano i demokratsko društvo s funkcionalnim pravosudnim, ekonomskim, pa čak i željezničkim sustavom prije nego što su se afričke zemlje vratile plemenskim sukobima iza kojih stoje korumpirani vođe koji svoje ambicije hrane inozemnom pomoći.
Patience Gent
Pembrokeshire, Wales

“Plagiranje za sve”
Uredniku:
Uvijek uživam u čitanju kolumna Rogera Cohena u tjednom međunarodnom izdanju “New York Timesa”, a naročito me dirnulo “Plagiranje za sve” (10. svibnja, “La Republica”), tekst u kojem postavljate izričito važno pitanje. Plagiranje nije ništa novo, i ja se slažem da “potpuno dokidanje svijesti o razlici između originalnosti i plagiranja” ima plemenitog prethodnika: Borgesovu kratku priču “Pierre Menard, pisac Don Quijotea”. Naravno da je Borges napisao tu priču s namjerom da bude paradoksalna i ona seže daleko onkraj koncepta plagiranja te želi dosegnuti srž “značenja”. Mislim da je on prvi pitanje plagiranja promotrio s tog aspekta. Danas je ova tema važnija i prisutnija nego ikada prije. A u budućnosti će biti još problematičnija. No uloga velikih umjetnika (i kolumnista?) jest da postavljaju pitanja, a ne da daju odgovore.
Paolo Gangemi
Rim, Italija

Tisak i nostalgija
Uredniku:
Želim vam čestitati na izboru tema predstavljenih svakog ponedjeljka u “Der Standardu”. Kao student na razmjeni proveo sam 1952. i 1953. godinu u Milwaukeeju u Wisconsinu te tom iskustvu dugujem velik dio vlastitih uvjerenja i stavova prema društvenim, gospodarskim i na kraju političkim pitanjima. Više ne moram poći na prekooceansko putovanje brodom “Kraljica Mary I” ili Lufthansinim zrakoplovom Super Constellation preko Shannona u Irskoj kako bih dobio dojam o događanjima u Sjedinjenim Američkim Državama. Sve je na internetu. Premda tisak izaziva bolje dojmove i tek tračak nostalgije.
Fiderich Haas
Villach, Austrija

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com