Melisa Laelan je princeza daleko od svojega doma na jednom pacifičkom otoku koja sada predsjeda nad kopnenom domenom silosa za žito i pogona za obradu peradi. Ovdje ima 4300 podanika s Maršalovih otoka, što ih čini najvećom enklavom u kontinentalnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država, a mnoge od njih ovdašnja kultura potpuno zbunjuje.

“Osjećam se dužnom zaštititi svoj narod”, kaže Melisa Laelan (34). Njezin ujak je plemenski kralj koji posjeduje većinu zemljišta u glavnom gradu Majuru. No sama Melisa nije bogata. Ova samohrana majka sedmogodišnjeg sina Ziona za život zarađuje kao sudski tumač i živi u malenom stanu pored jedne automehaničarske radionice. Poput gomile sunarodnjaka prije nje, 2005. godine došla je u Arkansas. Gotovo svi oni žive u ovom gradiću u sjeverozapadnom kutku države, gdje se nalazi i sjedište tvrtke Tyson Foods. Stigli su u nadi da će pobjeći od siromaštva i loših zdravstvenih uvjeta. Naime, njihova država treća je u svijetu po broju umrlih od tuberkuloze po glavi stanovnika. Dijabetes je iznimno raširen, a još uvijek im prijeti i guba. Minimalna plaća u Tysonu je 8,70 dolara po satu uz beneficije, što je za stanovnike Maršalovih otoka pravo malo bogatstvo. No mnogi od njih po prvi puta u životu moraju plaćati stanarinu. Zbunjuje ih američka opsjednutost vremenom i ništa ne znaju o birokraciji ili sustavu zdravstvene skrbi. Rijetki uspijevaju položiti vozački ispit na engleskom jeziku. “Oni čak ni nemaju riječ za prevenciju”, kaže Kathy Grisham, izvršna direktorica lokalnog doma zdravlja. “Nemaju riječi ni za sve dijelove tijela.”

Školski administratori bore se s nemarom i izostancima mladih učenika s Maršalovih otoka. Deborah HardwickSmith, ravnateljica osnovne škole Parson Hills, u kojoj je 30 posto učenika s Maršalovih otoka, počela je darivati njihove roditelje budilicama. Osmislila je i program za obuku roditelja o životu u Americi. Maršalovi otoci i SAD iznimno su povezani još od Drugog svjetskog rata. Prema ugovoru iz 1986. godine, SAD imaju trajni vojni pristup otocima, dok stanovnici Maršalovih otoka imaju pravo neodređeno živjeti i raditi u SAD-u bez vize. Više od trećine otočana, njih oko 20.000 iskoristilo je ovu mogućnost. Otočki političari redovito prelijeću udaljenost od 9700 kilometara te kampanju vode i ovdje, a 2008. godine Maršalovi otoci ovdje su čak i otvorili konzulat iznad jedne brijačnice. Otočani Maršala u Springfieldu su pustili korijene s Johnom Moodyjem, koji je ovamo došao 1980ih, i to raditi u Tysonovoj tvornici. U rodno mjesto poslao je glas o obilju. Glavna briga je zdravstvo. Majka Melise Laelan nije bila osigurana i umrla je u Arkansasu istoga dana kada je doznala da ima tumor na mozgu. “Do dana današnjeg gubimo ljude zbog manjkavosti usluga”, kaže Melisa.

Bret Schulte