Ne tako davno Sirijci su u Irak slali oružje i borce kako bi sunitima pomogli u sektaškom sukobu, a danas su se uloge obrnule. Sektaški rat u Siriji pretvara se u regionalni sukob od kojeg analitičari već dugo strahuju. Ideološko vodstvo Al-Qaide i umjereniji jordanski ogranak Muslimanskog bratstva pozvali su džihadiste iz svih krajeva svijeta na borbu protiv vlade predsjednika Bashara al-Assada. Pogranično sektaško nasilje nigdje nije izraženo kao u zapadnoj iračkoj pustinji, gdje se suniti okupljaju radi pružanja otpora sirijskoj vlasti.

Trgovac oružjem iz Anbara, poznat pod imenom Ahmen al-Masri, kaže: “Prije pet mjeseci doznao sam da sirijskoj braći treba oružje. Počeo sam ga kupovati od onih kojima sam ga ranije prodao – od boraca iz Anbara i Mosula. Prije sam oružje donosio iz Sirije, a danas ga onamo nosim.” Plemenski vođe i dužnosnici sigurnosnih službi kažu da u Siriju iz provincije Anbar te iz područja u okolici Mosula, grada na sjeveru zemlje u kojem se nalazi iračka središnjica Al-Qaide, pristiže ograničen, ali stalan dotok oružja. Prema jednome izvoru, cijena krijumčarene automatske puške drastično je porasla sa 300 na 2000 dolara. Abdul Rahim al-Shammari, voditelj odbora za sigurnost u Mosulu, kaže da se eksplozivne naprave i oružje švercaju kroz pogranično selo Rabiju. Tamošnji trgovac oružjem kaže da oružje krijumčari u praznim kutijama za cigarete te da je nedavno na prodaji PKM mitraljeza zaradio 4000 dolara. Neki Sirijci preko granice, kaže, daju ovce i krave u zamjenu za oružje. Mnogi u Anbaru suosjećaju sa sirijskim pobunjenicima zbog stoljetnih plemenskih veza i pripadnosti istoj sekti. Regijom, naime, dominiraju suniti. “Povezuju nas zajednička plemena i granica”, kaže Sheik Ali Hatem al-Suleiman dok razgovaramo u njegovoj vili u Bagdadu. Hatem je Assada nazvao “mesarom” te napomenuo da građani Anbara, grada iz kojeg potječe njegova obitelj, već pomažu sirijskim pobunjenicima. “Da, daju im oružje. Moraju im ga dati”, kaže. Irački ogranak Al-Qaide pokušava iskoristiti nasilje u Siriji. U izvještaju novinske agencije McClatchy prenose se riječi neidentificiranih američkih dužnosnika prema kojima je Al-Qaida odgovorna za dva smrtonosna bombašna napada u Damasku, a vjerojatno i za jedan bombaški napad u Aleppu.

Prema navodima SITE Intelligence Group, koja prati komunikaciju džihadističkih jedinica, Ayman al-Zawahri, ideološki vođa Al-Qaide, objavio je molbu svim muslimanima u regiji, naročito Iračanima, da podupru ustanak. Neki vođe u Anbaru, gdje Al-Qaida gotovo i ne uživa potporu, kažu da Sirijcima nude tek humanitarnu pomoć. Vlasti u Faludži javljaju da se gradi kamp za izbjeglice. “Ljudi iz ovog kraja žele pomoći Sirijcima, no ne oružjem, već bilo kojim drugim oblikom pomoći koji im možemo pružiti”, kaže Faisel al-Esawi, član provincijskog vijeća u Anbaru. Govoreći o tome kako su Sirijci spremno primili stotine tisuća izbjeglica iz Iraka tijekom ovdašnjeg rata, al-Esawi dodaje: “Moramo poduprijeti Sirijce jer su i oni nas poduprli.” Središnja vlada u Bagdadu, sastavljena uglavnom od šijita, oprezno se odnosi prema Siriji pa izravno ne podupire ni Assadovu vladu ni njezine protivnike. Irak u politici prema Siriji itekako u obzir uzima Iran. Iranska je vlada vjerojatno najbliskiji prijatelj Assadove vlade, a Irak se ne želi udaljiti od Irana, koji snažno politički utječe na iračko vodstvo i ovdašnje paravojne jedinice. Isto tako, ako Assadova vlast propadne, Iran će gubitak saveznika nadoknaditi širenjem utjecaja na politiku u Iraku. U Anbaru se bijes prema sirijskoj politici središnje vlade može osjetiti na svakom koraku. Na stadionu u Ramadi Iračani koji su slavili rođenje proroka Muhameda razvili su sirijsku zastavu koja je bila službena prije dolaska obitelji Assad na vlast. “Ovdje smo kako bismo izrazili potporu Siriji i želimo zaustaviti krvoproliće”, kaže Sheik Muhammad Hamis Abu Risha. “Želimo da iračka vlada podupre narod, a ne ubojice. Sirijskoj vladi pomaže ubijati muslimane.”

Tim Arango i Duraid Adnan; izvještaju doprinjeli Zaid Thaker, Yasir Ghazi i Omar alJawoshy iz Bagdada, Neil MacFarquhar i Rania Kadri iz Bejruta, te zaposlenici New York Timesa iz Faludže, Ramadija i Mosula u Iraku