“Koliko vas želi plaćati susjedovu hipoteku na kuću u kojoj ima dodatnu kupaonicu, a ne može platiti račune?”

To je slavno pitanje koje je 2009. postavio Rick Santelli s CNBC-a u kritičkom govoru koji se sada smatra rođenjem pokreta Tea Party. Upravo je taj osjećaj dobro poznat mnogima, ne samo u Americi već i diljem svijeta. Prizvuk se razlikuje od mjesta do mjesta – slušajući kako njemački dužnosnik za sve optužuje deficit, moja supruga je prošaptala: “Na odlasku će nam svima dati bič pa možemo započeti sa samokažnjavanjem.” No poruka je svugdje ista: dug je zlo, dužnici moraju platiti za svoje grijehe, a odsad svi moramo živjeti samo s onim što imamo. Upravo takvo moraliziranje razlog je zašto smo zapeli u naizgled beskonačnoj gospodarskoj krizi. Godine koje su prethodile kriznoj 2008. uistinu su bile obilježene neodrživom praksom davanja zajmova, onkraj zajmova bez garancija koje mnogi još smatraju srcem problema. Špekulacije s nekretninama potpuno su podivljale u Floridi i Nevadi, ali i u Španjolskoj, Irskoj i Letoniji. A sve to plaćeno je posuđenim novcem. Zbog takvog zaduživanja svijet nije postao niti bogatiji niti siromašniji: dug jednog čovjeka dobitak je drugoga. No zbog njega je svijet postao ranjiviji. Kad su zajmodavci nenadano odlučili da su posudili previše i da su razine dugovanja postale pretjerane, dužnici su bili primorani srezati potrošnju. To je svijet poguralo u najdublju recesiju od 1930-ih. Dok je oporavak, takav kakav jest, slabašan i nesiguran – točno onakav kakvim smo ga trebali očekivati s obzirom na visinu dugovanja. Ključna stvar je uvijek imati na umu da za svijet u cjelini potrošnja znači zaradu.

Ako je jedna skupina ljudi, odnosno oni prezaduženi, prisiljena srezati potrošnju kako bi otplatila dugove, mora se dogoditi jedna od ove dvije stvari: ili netko drugi mora početi trošiti više ili će se svjetski dohodak smanjiti. No oni dijelovi privatnog sektora koji nisu opterećeni dugovanjima ne vide razlog zašto povećati potrošnju. Korporacije imaju višak gotovine, ali zašto se širiti kad toliko postojećega kapitala ionako stoji neiskorišteno? Potrošači koji se nisu previše zadužili mogu dobiti povoljne kredite s niskim kamatnim stopama, ali takav poticaj na potrošnju nije prevagnuo nad strahom od slabog tržišta rada. Nitko u privatnom sektoru nije spreman popuniti rupu koju su stvorila pretjerana dugovanja.Što bismo, dakle, trebali učiniti? Prvo, vlade bi trebale trošiti jer privatni sektor neće, što bi omogućilo dužnicima otplatu dugova, a da se dodatno ne produljuje svjetska kriza. Drugo, vlade bi trebale promicati sveobuhvatnu pomoć pri otplati dugovanja, odnosno sniziti iznos obveza na razinu koja je dužnicima prihvatljiva jer je to najbrži način da se eliminiraju pretjerana dugovanja. Ali moralizatori za to ne žele ni čuti. Javno kritiziraju potrošnju radi smanjenja dugovanja i tvrde da se problem zaduženosti ne može riješiti dodatnim zaduživanjem. Glasno kritiziraju i pomoć pri otplati dugovanja i nazivaju je pomoći za one koji to ne zaslužuju. A ako im kažete da njihovi argumenti nemaju smisla, potpuno pobjesne. Pokušajte im objasniti da će gospodarstvo ostati na niskim granama kad dužnici troše manje, a nitko drugi ne troši više i nazvat će vas socijalistom. Pokušajte im objasniti zašto je pomoć pri otplati hipoteka bolja za Ameriku nego ovrha domova koji se zatim prodaju uz goleme gubitk, i uzvraćaju vam bujicom kritika sličnom onoj Santellijevoj s početka priče.

Uopće nije upitno da se moralizatori intenzivno i strastveno bave ovim pitanjima. Istovremeno, onima koji bi trebali biti pametniji manjka uvjerenja. Johna Boehnera, vođu manjine u američkom zastupničkom domu, prošle su godine ismijali kad je ustvrdio da “je vrijeme da vlada stegne remen” – jer vlada bi zbog smanjene potrošnje u privatnom sektoru trebala trošiti više. No otad je Obama počeo opetovano koristiti istu tu metaforu i obećao da će na privatno stezanje remena odgovoriti državnim stezanjem remena. Manjka li to njemu hrabrosti da stavi pod upitnik popularne zablude? Bilo kako bilo, ako čak ni predsjednik neće stati u obranu logičnosti svojih mjera, tko onda hoće? U međuvremenu, vladin program za modifikaciju hipoteka, program koji je i nadahnuo Santellijev početni gnjev, na kraju nije postigao gotovo ništa. Barem dio razloga za to leži u činjenici da su dužnosnici bili toliko uplašeni da će pomoći onima koji to ne zaslužuju da na kraju nisu pomogli nikome. I tako moralizatori pobjeđuju. Sve je više glasača, kako ovdje, tako i u Europi, uvjereno da ne trebamo dodatne poticaje, nego strože kazne. Vlade moraju stegnuti remenje, a dužnici otplatiti dugove. Ironija je u tome što glasači koji odlučno tvrde da treba kazniti grešnike zapravo kažnjavaju sami sebe: odbijanjem fiskalnih poticaja stvaraju začarani krug nezaposlenosti. Oni, u biti, zatvaraju vlastita radna mjesta jer prkose susjedu. Ali oni to ne znaju. I zato će se kriza nastaviti.

Paul Krugman