Kad je Kweku Adoboli uhićen zbog nezakonite prodaje koja je njegova poslodavca, globalnu banku UBS, stajala 2,3 milijarde dolara, odmah su ga prozvali “odmetnutim trgovcem”, tvrdeći da je lopov bez načela koji je djelovao samostalno. UBS se brzo distancirao. Adoboli se, prema izjavi banke, upustio u “neovlaštenu” i “fiktivnu” trgovinu koja je “ugrozila UBS-ovu granicu rizika”. Adoboli je završio u pritvoru, povela se istraga protiv njegovih poslova, a 24. rujna izvršni je direktor tvrtke Oswald Grübel podnio ostavku.

UBS se nedvojbeno nada da će se takvi postupci pokazati kao rijetkost, izoliran čin prevare među čak 65.000 zaposlenika u svijetu. No neovlaštena trgovina tek je posljednji u nizu nečuvenih etičkih i pravnih propusta u UBSu, koji su znatno narušili nekoć besprijekoran ugled tvrtke. Koliko su zapravo, u takvom kontekstu, čudni postupci za koje je Adoboli osumnjičen? Je li kultura UBSa barem djelomično kriva za to? Što će, ako išta, poduzeti Upravni odbor tvrtke? Ganac Adoboli (31) radom se uspeo do hvaljene UBS-ove platforme Delta One, koja se bavi trgovinom derivatima. Njegov primjer podsjeća na onaj Jérômea Kerviela iz francuskog Société Générale, koji će zbog neovlaštene trgovine, koja je banku stajala sedam milijardi dolara, vjerojatno dobiti trogodišnju zatvorsku kaznu. Kao i u Kervielovu slučaju, nema dokaza da se Adoboli izravno okoristio trgovinom. No, Adobolijeva neovlaštena trgovina slijedi kulturu UBS-a, koji, prema riječima bivših investicijskih bankara, daje prednost pojedinačnom postignuću pred timskim radom. “Problem nije u kulturi”, kako mi je jedan od njih ispričao. “Problem je u tome da kulture nije bilo. Svi su kao silosi – svatko je sam, svatko se dogovara za sebe.” Financijska je kriza utjerala strah u kosti većini svjetskih banaka, no ponašanje UBSa ističe se. U kolovozu 2008. godine UBS se nagodio u slučaju u kojem je Andrew Cuomo, tadašnji državni odvjetnik iz New Yorka, optužio UBS da vara klijente i lažno im prodaje vrijednosnice bez rizika po aukcijskoj cijeni iako su znali da se tržište raspada. Nakon što je tržište propalo, a ulagači nisu uspjeli prodati vrijednosnice, nadzorna su tijela pokrenula sudski postupak, a UBS je pristao isplatiti 19,4 milijarde dolara i platiti 150 milijuna dolara štete.

U svibnju ove godine UBS je pristao platiti 160 milijuna dolara i priznao da su zaposlenici tvrtke udruženim činom namještali ponude na tržištu derivata komunalnih banaka. Ministarstvo pravosuđa 2009. godine tvrdilo je da je UBS pokušao 17.000 bogatih Amerikanaca omogućiti pronevjeru poreza i zaprijetilo im kaznenom tužbom. U zamjenu za odgodu postupka, banka se obvezala platiti kaznu u visini od 781 milijuna dolara i odati imena vlasnika računa, čime je zapravo okončana povijesna tradicija tajnosti švicarskih banaka. UBSova jurnjava za nesretnim tržištem vrijednosnica vezanim za hipoteke, prije nego što je tržište 2008. godine doživjelo kolaps, pamtit će se kao možda najveća pogreška u povijesti bankarstva. UBS je pretrpjeo nevjerojatan gubitak od 38 milijardi dolara, a u spašavanju tvrtke morala je intervenirati švicarska banka. Po mojem mišljenju, skandal s Adobolijem odboru UBSa dao je povod za odvažne reforme. Problem UBSa nije neodgovarajuća kontrola rizika, koju je Adoboli drsko zaobišao, ili manjak regulativa, koje druge UBSove djelatnike nisu spriječile da prekrše zakon. Pitanje s kojim će se Upravni odbor trebati suočiti jest je li kultura UBSa, ako je uopće ima, utemeljena na osobnoj pohlepi. UBS bi nemilosrdno i vidljivo trebao iskorijeniti ne samo izvršne direktore dvojbenih etičkih i pravnih mjerila nego sve koji osobne interese stavljaju ispred interesa klijenata – što bi, kad razmislite, trebao biti test za svakoga tko tvrdi da je profesionalac.

James B. Stewart