Kakuben Lalabhai Parmar prešla je dug put kako bi u New Yorku prodavala svoj ručni rad.

I ne radi se samo o kilometraži, premda je Madhutra, maleno seoce u zapadnoj indijskoj državi Gujarat, doista daleko.U praktičnom pogledu, njeno putovanje bilo je prepuno neobičnih prijevoznih sredstava: tu su bila zaprežna kola, tricikl, tovarni prostor džipa i autobus bez krova kojim se dovezla do zrakoplovne luke.Na dubljoj, kulturalnoj razini, to je putovanje bilo još čudesnije jer je utjelovilo pola stoljeća globalnog feminizma i evolucijski tijek moderne Indije. U stočarskoj zajednici kojoj Kakuben pripada, žene su tradicionalno vezane ne samo uz svoju regiju ili selo, već i uz dom.“Prema mojoj skupini odnosili su se kao prema nedodirljivima”, rekla je 50godišnja Kakuben. A ako je zajednica nedodirljiva, njene članice u još su nezahvalnijem položaju jer su nevidljive. Kakuben Lalabhai Parmar udana je kad joj je bilo samo 14 godina, a rodila je sedmoro djece. Bila je već odrasla žena kad se prvi put uživo susrela s muškarcem koji joj nije bio bliski rođak. A opet, tu je, poslovna žena odjevena u suknju sa šljokicama, oko vrata joj šarena marama, a vrat i ruke prepuni amaterskih tetovaža, i postavlja štand u Azijskom društvu u New Yorku, gdje se u srpnju okupila skupina zanatlija kako bi prodala svoje proizvode.Izgledala je kao da ju ništa ne može zbuniti. Upoznala se s naprednim urbanim iskustvima koja znaju biti poprilično frustrirajuća za nepismenu osobu koja se potpisuje otiskom palca. “Već sam doživjela najveću promjenu u svom životu”, rekla je na jeziku Gujarati, a njene riječi prenio nam je prevoditelj, “kad sam prvi put dobila priliku izići iz kuće i biti članicom društva”.

Njeno oslobođenje dogodilo se prije dvadesetak godina, kad je neprofitna udruga Sewa Project osnovala podružnicu u njenom selu koja je pomagala u očuvanju ugroženih zanata.“Nikad nismo mislili da bismo mogli zarađivati od prodaje ovih stvari”, rekla je Kakuben, koja šiva vez od krpica koristeći konac živih boja i ručno obrađene komadiće zrcala koje izrađuje od otpadnog stakla koje kupuje na kilogram.Materijal se koristi za izradu modernih torbi s kojima su ovog ljeta viđene Cameron Diaz, Nicole Richie i još neke zvijezde. Cijena torbe izrađene od ovog materijala s etiketom Simone Camille kreće se oko 2000 dolara, što je iznos koji Kakuben zaradi za dvije godine rada. No, čak i s plaćom od skromnih 60 dolara mjesečno, postala je glavni hranitelj obitelji. Vlasnica je vlastite stoke i ima osobni račun kod kreditne zadruge za mikrofinanciranje.“Kad sam bila djevojčica, sve je pripadalo ocu, suprugu ili bratu”, kaže Kakuben. “Tada je muž bio glavni i odgovoran za sve.”Sada je svjetska putnica, neslužbena ambasadorica Sewe i Obrtničkog saveza Indije, i našla se u okolnostima koje se nikada nije usuđivala ni sanjati.“Sad kad imam vlastiti posao i zarađujem vlastiti novac, muž mi iskazuje poštovanje”. Čak se zna dogoditi i da joj pomogne u vođenju računa. “On je moja tajnica”, dodaje uz smiješak.

Guy Trebay