Bila je duboka i gadna, ali najgora globalna recesija od 1930-ih možda je gotova. Predvođene Kinom azijske ekonomije u razvoju oporavile su se najbrže, a neke od njih su se u drugom tromjesečju širile stopama koje su na godišnjoj razini veće od 10 posto.

Nekoliko velikih, bogatih ekonomija se između travnja i lipnja također vratilo rastu iako skromnijem. Japanska proizvodnja je porasla po godišnjem tempu od 3,7 posto, a i Njemačka i Francuska su postigle godišnje stope rasta nešto veće od jedan posto. U Americi je tržište nekretninama pokazalo znakove stabiliziranja, tempo gubitaka radnih mjesta je usporen i većina prognozera očekuje da će se proizvodnja između srpnja i rujna proširiti. Većina ekonomija još je mnogo manja nego što su bile prije godinu dana. Na tromjesečnoj osnovi one, međutim, okreću novi list. To je dobra vijest. Prvi korak u bilo kakvom oporavku je da se proizvodnja prestane smanjivati. No zanimljivije je pitanje kakav će oblik imati oporavak. Rasprave se vode o tri scenarija: “V”, “U” i “W”. Oporavak u obliku slova V bio bi snažan jer bi se oslobodila zakočena potražnja. Onaj u obliku slova U bio bi slabiji i plosnatiji, a kod oblika slova W rast bi se vratio na nekoliko tromjesečja, samo da bi se ponovno smanjio. Optimisti tvrde da su razmjeri krize znak snažnog oporavka. Nakon najdubljih američkih poslijeratnih recesija, naglašavaju oni, slijedili su snažni oporavci. U dvije godine nakon krize iz 1981./1982., na primjer, proizvodnja je skočila po prosječnoj godišnjoj stopi od gotovo šest postoa a ovoga je puta proizvodnja pala čak i niže i kroz duže razdoblje nego početkom 1980-ih. Pesimisti, međutim, vjeruju da porijeklo ove krize pogoduje slabom oporavku ili dvostrukom padu. Za razliku od tipičnih poslijeratnih recesija, ovu krizu je izrodila financijska propast, a ne visoke kamatne stope. Kada pretjerano zaduženi zajmoprimci moraju ponovno izgraditi svoje bilance, a financijskom sustavu je potreban oporavak, rast može biti slab i lako odgođen godinama. Bankarska kriza u Japanu u 1990-ima ostavila je ekonomiju u stanju stagnacije jedno desetljeće; preuranjeno povećanje poreza u 1997. ponovno ju je gurnulo u recesiju. Nijedna od tih paralela nije sasvim točna jer današnja globalna kriza kombinira nekoliko vrsti kriza i nikada prije viđene političke odgovore na njih. U nekada prenapuhanim ekonomijama riječ je uglavnom o recesiji bilanci. Potrošnja utemeljena na dugovima je srušena, no razmjeri kolapsa su proširili i produbili zamrzavanje mašinerije globalnih financija, dramatičan pad povjerenja i rezanje vrijednosti dionica. Tada je udarac uzvraćen najvećim stimulacijama u povijesti. Oblik oporavka ovisit će o tome kako će te sile međusobno reagirati.