Glasnogovornik predsjednika Obame nedavno je dva dana zaredom obećao da će vlada “stisnuti tvrtku BP” da riješi izljev nafte u Meksičkom zaljevu. A onda, nekoliko sati poslije, predsjednik je upriličio večeru u Bijeloj kući za direktore Poslovnog vijeća.

Jedna od tvrtki koju zastupa taj korporativni klub je i BP. Takve nedosljednosti postale su zaštitnim znakom Obamina predsjednikovanja. Budući da je na vlasti tijekom razdoblja dugotrajne gospodarske krize, Obama pokušava balansirati između obećanog poštovanja zakona slobodnog tržišta i potencijala velikih tvrtki za otvaranje novih radnih mjesta te potrebe reagiranja na ljutiti populizam glasača, kako ljevice, tako i desnice, koji su uvjereni da korporativna Amerika, bile to banke, rudnici ili naftne kompanije, na prvo mjesto stavlja vlastite interese. Otkad je preuzeo vlast, nerazmjer retorike i mjera karakterizira Obamino žongliranje. Pomiješao je, na primjer, prijekor prema “pohlepi Wall Streeta” s otporom prema vladinim potraživanjima na bonuse financijera, kao i kritiku zarade naftnih kompanija s najnovijim pozivom (privremeno u zastoju) da se proširi poslovanje morskih bušotina. I prema njegovu vlastitu priznanju, Obamu je teško ideološki obilježiti. Protivnički nastrojeni republikanci optužuju ga da ljevičarske stavove maskira u riječi koje zvuče centristički. Njegovi pobornici, uključujući i one koji rade za njega, tvrde da je pragmatik, čiji su instinkti iskreno centristički, i u vezi s politikom i u vezi sa stilom. Izraz o “stiskanju BP-a”, primjerice, netipičan je za Obamu; njegov glasnogovornik Robert Gibbs preuzeo je tu živopisnu sintagmu od ministra unutarnjih poslova Kena Salazara. “Predsjednik naziva stvari pravim imenom”, kaže viša savjetnica Valerie Jarrett, Obamina koordinatorica za poslovni svijet.

“On ne podešava svoje izjave politički, ne traži usluge ni od ljevice ni desnice.” Jarret, Obama i njegov gospodarski tim nedavno su upriličili večeru u Bijeloj kući za izvršni odbor Poslovnog vijeća od trinaest članova, u kojem su izvršni upravitelji tvrtki Exxon Mobil, JPMorgan Chase, Aetna, WellPoint, Dow Chemical, Boeing i Bechtel Group. Glavni upravitelj BP-a Tony Hayward, koji nije član izvršnog odbora, ali jest član Vijeća, prema riječima jednog dužnosnika Bijele kuće, nije sudjelovao na večeri. I dok se gospodarsko stanje znatno popravilo otkad je Obama preuzeo vlast, njegov politički program i zbivanja i dalje zahtijevaju suradnju s velikim kompanijama premda Obama pokušava zastupati interese i probleme prosječnih Amerikanaca i malih tvrtki. Međutim, kako se često događa kad se pokušava održati zlatna sredina, obje strane ostaju nezadovoljne. Zaklevši se da će vratiti svaki novčić koji vlada potroši na BP-ov izljev nafte, Obama odražava stav poreznih obveznika koji su umorni od izvlačenja velikih tvrtki iz problema. Nedavnim odbijanjem zakona kojim bi se postrožio nadzor financijskog sustava inzistirao je na novom službenom nadgledniku koji bi štitio potrošače, čemu su se banke žustro usprotivile, čak i dok je istodobno tražio potporu poslovnog svijeta za taj zakon, tvrdeći da ih zapravo štiti od još rigoroznijih regulacija koje želi nametnuti lijeva struja unutar njegove stranke. Unatoč svim Obaminim nesuglasicama s vodećim poslovnjacima, “oni će vam reći da ni s jednim predsjednikom nisu ostvarili bolju i izravniju suradnju”, kaže Rahm Emanuel, upravitelj ureda Bijele kuće.

Emanuela i druge veterane Clintonove administracije Obamina zamršena plovidba između korporativnih zahtjeva i populizma podsjeća na snage koje su postavljale izazove pred Billa Clintona u ranim danima njegove vladavine, kad je Amerika izlazila iz puno lakše recesije. Na veliku žalost liberala koji su mu pomogli doći na vlast Clinton je, premda ne uvijek najuspješnije, provodio centrističke mjere smanjenja deficita i slobodne trgovine. “Gdje su svi demokrati”, jedanput je viknuo na svoje savjetnike, razjaren jer nije uspio održati obećanja na području domaćih ulaganja. “Nadam se da ste svjesni da smo svi mi Eisenhowerovi republikanci.” “Odrastavši u Arkansasu, Clinton je mogao prenijeti protukorporacijsku poruku bolje nego itko drugi”, rekao je William A. Galston, Clintonov bivši politički savjetnik. “To mu je bilo u kostima. Ali odlučio se za drugi pristup.” Međutim, dodaje Galston, “on je to mogao djelomično i zato što bijes na korporacije nije bio ni izbliza toliko snažan koliko je danas, s kojim je suočen Obama”.

Jackie Calmes