Naoružajte sirijske pobunjenike! Dajte Izraelcima najrazornije bombe i letjelice koje se same opskrbljuju gorivom tako da, ako napadnu iranska nuklearna postrojenja, uspiju iz prvog pokušaja. Oba zahtjeva trenutno odjekuju Washingtonom. Ideju o ravnopravnom okršaju protiv sirijske vlade, koju oružjem snabdijevaju Rusija i Iran, iznijeli su senatori John McCain i Lindsey Graham.

Razgovori o potpori izraelskoj prijetnji da sa zemljom sravne brojna iranska nuklearna postrojenja čuju se s mnogih strana, od republikanskih predsjedničkih kandidata do skupina intelektualaca koji tvrde da ideja “o otvorenim kartama” Obamine administracije nije uvjerljiva prijetnja. Bijela kuća zasad ne odgovara na pozive da naoruža sirijske pobunjenike, a ne govori otvoreno o tome kakvu je tehnologiju ustupila Izraelu. Strateška je računica u tim dvjema situacijama posve drukčija. Humanitarna intervencija u Siriji izjednačila bi se s pokušajem provociranja promjene režima, kao što se dogodilo s vojnom akcijom u Libiji. Prijepor oko pomoći Izraelu svodi se na upravljanje sukobom između Washingtona i Jeruzalema oko učinkovitog pristupa sprečavanju iranskih nuklearnih ambicija. U poslijeiračkom, poslijeafganistanskom i poslijelibijskom svijetu reakcija Bijele kuće na obje situacije upućuje na uvjete u kojima je 44. predsjednik spreman upotrijebiti silu ili odobriti tuđu uporabu sile. Međutim, upućuje i na loše osmišljen koncept koji administracija ne želi nazvati Obaminom doktrinom. U mislima mnogih pripadnika Obamina tima Iran bi najlakše izgubio moć stvaranja nemira u regiji ako bi hodže ostale bez Bashara alAssada, brutalnog predsjednika Sirije, kao svojeg jedinog saveznika u arapskome svijetu. Argument koji se ovih dana može čuti u Bijeloj kući jest da Iran, ako Assadova vlada padne, više neće moći oružjem snabdijevati Hezbollah i Hamas pa će tako njegov utjecaj opasti. Isto tako, ako se iranski plan stvaranja nuklearnog naoružanja osujeti dobro usmjerenim bombama GBU31, zemlja se neko vrijeme više neće moći nadati da će nadmašiti Izrael i Saudijsku Arabiju i postati najveća sila u regiji. Obama nije htio naoružati pobunjenike u Libiji, već se priklonio NATO-voj zračnoj kampanji. (Kako se kasnije pokazalo, Ujedinjeni Arapski Emirati omogućili su značajne količine manjeg naoružanja radi svrgavanja pukovnika Muamera Gadafija.) U Siriji, gdje je poginulih prema većini procjena već više od 6000, do NATO-ve operacije nije došlo.

Zasad se još uvijek raspravlja o ograničenoj intervenciji radi poticanja državnog udara ili stvaranju “sigurne zone” za sirijske civile u blizini turske granice. Naoružanje se, stoga, čini kao najbolja raspoloživa opcija. Međutim, vlada zabrinutost da se ono što je započelo kao prosvjedni pokret pretvorilo u ono što Steven Hezdermann, stručnjak za Siriju pri Američkom mirovnom institutu, opisuje kao “opasan i nekoordinirani sloj naoružanih opozicijskih boraca”. Iz prošlih se sukoba da zaključiti da naoružanje pomaže u svrgavanju gnjusne vlade, ali i da se oružje kasnije koristi za poravnanje računa. Što se Izraela tiče, Amerika bliskijeg saveznika nema, a njihova se vojska smatra jednom od najdiscipliniranijih na svijetu. No predsjednika Obamu sada čekaju jednake odluke s kojima se George W. Bush morao suočiti 2008., kad su Izraelci tražili razorne bombe i letjelice koje se same opskrbljuju gorivom radi šireg, sustavnije napada na iranska nuklearna postrojenja. Potpredsjednik Dick Cheney, zagovornik američkog napada na nuklearni reaktor u Siriji, tražio je da se Izraelcima da što god traže. Bushev je tim za državnu sigurnost, međutim, zaključio da bi Izraelci, kad bi dobili traženu tehnologiju, vjerojatno tu tehnologiju i iskoristili, što bi dovelo do mogućnosti rata na Bliskom istoku. Obamin je tim došao do istog zaključka. “Izraelce treba dovesti do rješenja koje će odgoditi razvoj iranskog nuklearnog programa, a da ne dođe do razornog zračnog napada”, kaže pripadnik Obamina tima. Obamina se administracija drži da će spoj sankcija i tajnih akcija biti učinkovitije rješenje. To nas dovodi do Obamine doktrine. Kad je riječ o uporabi sile, stvari ovako izgledaju. Obama je spreman koristiti se silom kad su ugroženi izravni nacionalni interesi. Međutim, kad prijetnja nije jasna i kad se radi o očuvanju svjetskog poretka, pokazalo se da ustraje na rezolucijama Ujedinjenih naroda i sudjelovanju saveznika. Upravo zato Izraelci tako silno žele dokazati da će za nekoliko godina Iran imati zrakoplovne snage ravne američkima, a to objašnjava i zašto Obama ne želi ući u građanski rat u Siriji, gdje su američki interesi u najboljem slučaju neizravni.

David E. Sanger