Ana Luisa Nogueira traži ljubav. No pronalazi sve više mržnje. Točnije, nije to mržnja, iako je Ana Luisa katkad tako naziva. Tuga. Bijes. Slomljena vjera u bolju budućnost. Prije otprilike četiri godine Ana Luisa Nogueira iz hobija je započela vikendima šetati Lisabonom kako bi fotografirala naslikana srca i ljubavne izjave. Krenula je u potragu za simpatičnim romantičnim grafitima na gradskim zidovima.

No prije dvije godine na istim je zidovima počela zapažati nove poruke. Neke su od njih bile pune bijesa prema portugalskoj vladi koja je opteretila zemlju dugovima. Druge su bile usmjerene protiv Njemačke, zemlje koja drži uzde i novčanik europskoga gospodarstva. Neke su bile tek naškrabani bolni jauci. Dok se europska financijska kriza produbljivala, a Portugal tonuo, lisabonski su zidovi progovarali. “Ostavite svaku nadu, vi koji još vjerujete u mene”, govorili su na portugalskome. “Portugal je umro. Počivao u miru.”Kada sam se u travnju pridružio Ani Luisi Nogueiri (37) u jednoj od njezinih šetnji, taj je epitaf već odavno bio nestao. No pronašli smo druge poruke, a neke su od njih ponavljale isti osorni refren beznađa. “Nikada nećeš imati svoju kuću”, pisalo je na zidu. No prije riječi “kuću” stajao je pridjev koji ne bi bilo primjereno ovdje ponoviti. Poruka je žučljiva i tužna. Portugal je krajem 1990ih i početkom 2000ih godina bio mnogo drugačiji i optimističniji, ponesen nadom u mogućnosti koje pruža Europska unija. To je donekle vrijedilo i za Grčku, Španjolsku, Irsku te Italiju. Ove zemlje danas podnose teške žrtve, nesigurnost i tjeskobu u usporedbi s kojima se američki problemi čine mnogo manjima. Što se dogodi kada dopustimo da se jaz između očekivanja od budućnosti i stvarnosti toliko naglo i silno produbi kao u tim zemljama? Kako se ljudi prilagođavaju toj situaciji?“Počine samoubojstvo na trgu”, rekao mi je za večerom u Lisabonu prijatelj Paulo CôrteReal, tamošnji profesor ekonomije. Côrte-Real mislio je na nedavnu vijest s međunarodnih naslovnica o 77godišnjaku koji se ubio ispred grčkoga parlamenta, no govorio je i o “samoubojstvu gospodarskom krizom”, frazi koja se odnedavno često pojavljuje u više europskih novinskih listova.

Upravo dan nakon večere s Paulom, list The Times objavio je jednu priču o porastu broja takvih samoubojstava. Zbog svega toga građani bi mogli početi koketirati s ekstremno desnim strankama koje se zgražaju nad modernizmom i globalizmom, a manjine im služe kao žrtveni jarac. Takve slučajeve već vidimo u Grčkoj, Mađarskoj, pa čak i Francuskoj. Neki opetovano izlaze na ulice i glasno prosvjeduju, kao u Španjolskoj. Drugi napuštaju zemlju. Plaće i naknade koje primaju portugalski radnici strmoglavile su se, a ukupna stopa nezaposlenosti iznosi 15 posto. Ta stopa bitno je veća kod mladih, a gotovo svaka mlada osoba koja je nedavno završila fakultet poznaje podjednako visoko obrazovane vršnjake koji su napustili zemlju. Ponijevši sa sobom svoje vještine i ambicije, ostavili su Portugal u još većem siromaštvu. “Nizozemska, Njemačka, Engleska, Amerika, Brazil, Angola, Danska”, nabrojila je Joana Pacheco (26) kada sam ju upitao kamo su njezini prijatelji otišli. Na pitanje koliko je njezinih prijatelja napustilo zemlju, odgovorila je: “Svi.”Joana ima cijenjenu diplomu magistre poslovnog upravljanja poznatu kao MBA, no zaposlena je kao računalna tehničarka i mjesečno zarađuje 800 eura (oko 1000 dolara) neto. Prosječna plaća za posao poput njezinoga u posljednje se vrijeme smanjuje. “Za 10 godina radit ćemo za 300 eura mjesečno”, gorko se našalila Joana. Nedavno se prijavila za bilo koje od otvorenih radnih mjesta u gradskoj upravi jednoga njemačkoga mjesta koje je objavilo natječaj u portugalskome tisku. Za poslove se prijavilo čak 8000 osoba, naglasila je. Joanu Pacheco upoznao sam preko fotografkinje Ane Luise Nogueire koju mi je predstavio jedan znanac iz Portugala koji se bavi izvozom vina. Upitao sam ga kakvo je trenutačno raspoloženje u Portugalu. U emailu kojim mi je odgovorio bila je fotografija koju mu je Ana Luisa nedavno poslala. Bila je to jedna od mračnijih slika iz njezine zbirke. Netko je na plavim vratima bijelom bojom napisao: “Sudbina je izbrisana.”

Ana Luisa Nogueira razvedena je majka dvije kćeri u dobi od osam i deset godina. Vodi privatni dječji vrtić u Lisabonu u kojemu je broj djece u posljednje dvije godine pao sa 125 na 85. Roditelji ispisane djece više si nisu mogli priuštiti takvu skrb. Nogueirini su se prihodi zbog toga izrazito smanjili. Kako bi mogla platiti privatnu školu za svoje kćeri, morala je obitelj preseliti u skromniji stan u očevu vlasništvu jer za njega ne mora plaćati stanarinu. Međutim, banka bi joj taj stan mogla u bilo kojem trenutku oduzeti, a vjerojatno će to i učiniti za najviše dvije godine. Naime, informatička tvrtka koju je njezin otac vodio bankrotirala je. Ako bude prisiljena, Ana Luisa premjestit će kćeri u državnu školu, no očajnički ih želi zadržati u privatnoj jer je jezična nastava u njoj veoma dobra. “Želim da nauče engleski bolje od mene, a uz to želim da nauče i njemački jezik”, istaknula je. “Želim da budu u stanju otići u inozemstvo.”Ana Luisa Nogueira ne vjeruje u skori oporavak Portugala, djelomice zbog toga što smatra kako je prosperitet koji je Portugal prije 10 godina doživio bio iluzija nastala zahvaljujući novcu EU te ekstravagantnim i nepotrebnim infrastrukturnim projektima. “Ceste, ceste, posvuda ceste”, ustvrdila je. “Portugal se činio savršenim.” Prisjetio sam se kako mi se stanje u Grčkoj činilo sličnim kada sam od 2002. do 2004. izvještavao o toj državi za list The Times. Država je iskoristila financijsku pomoć EU i poticaje zbog nadolazećih Olimpijskih igara u Ateni i posvuda je gradila, gradila i samo gradila. I tako su Grci trošili, trošili i samo trošili. Ana Luisa Nogueira povela me da vidim natpise na zidovima. Nema ih posvuda, no ona zna gdje ih pronaći. Šetajući, ugledali smo otisak portugalske zastave uz grčku zastavu, a iznad njih poruku: “Pronađi razliku.” Jedan drugi grafit koji je bio otisnut na mnogim zgradama glasio je: “Svi su sistemi slijepe ulice.” Neki se grafiti osvrću na europske mjere štednje, a mogli bi se prevesti ovako: “Dok nas dug ne rastavi.” “Oni kažu hop, a vi skočite.” “Ne odustajte.” Možda najtužniji grafit koji sam vidio sastoji se od samo jedne riječi. “Liberdade”, što znači sloboda. No uz njega je strelica koja pokazuje prema nebu. Znači li to da autor misli kako slobodu može naći samo u smrti?

Frank Bruni