Kad sam 1989. prvi put otputovao u Sjevernu Koreju, svima sam dojadio zbog toga što sam nasumično upadao ljudima u kuće. Htio sam vidjeti kako običan sjevernokorejski narod zapravo živi, a bili su gostoljubivi iako sam ih svojim postupkom prepao. Najviše me iznenadilo što je na zid u svakoj kući bio pričvršćen “zvučnik”. Izgledao je poput radija, ali bez skale i gumba za paljenje i gašenje.

Zvučnik ujutro budi kućanstvo propagandnim porukama. (Na svojem prvom odlasku na golf drug Kim Jongil pogađa pet izravnih udaraca zaredom iz prve!) Cijeli dan im tako odzvanja. Zvučnik pokazuje da Sjeverna Koreja nije samo obična diktatura, već da se radi o najtotalitarnijem režimu na svijetu. Staljin i Mao bili su ubojice, ali nisu bili tehnološki napredni. Obitelj Kim režim je obogatila složenim represivnim sustavima. Na primjer, smatra se da su ljudi koji imaju hendikep gadljivi za gledanje pa ih često istjeruju iz glavnog grada Pyongyanga. Vladina je propaganda besramna. Tijekom jedne epidemije gladi mediji su građane upozoravali na opasnost od prejedanja tako što su ponavljali priču o muškarcu koji se najeo do sita i onda eksplodirao. Jednom sam tijekom boravka u Sjevernoj Koreji zastao u jednom selu kako bih razgovarao s dvjema srednjoškolkama koje sam slučajno sreo. Progovorile su u isti čas i u savršenom jednoglasju ponavljale političke parole. Djelovale su poput dva robota. Kad su se iz Kine počeli tajno dovoziti filmovi, glazba i videozapisi s vjerskim sadržajima, policija je počela gasiti struju čitavim zgradama, a potom bi od vrata do vrata pregledavali koje su kazete zapele u uređaju. Ako bi nekoga ulovili s kazetom, cijela bi mu obitelj mogla završiti u radnom logoru. Što možemo zaključiti o ovoj zemlji? Amerikanci bi za početak trebali prepoznati u čemu je američka politika pogriješila. Evo nekoliko pouka:Nemojmo pretpostaviti da je kraj režima neizbježan. Pratim stanje u Sjevernoj Koreji još od 1987., a izvana se odavno priča o navodnim ustancima i da je vlada na izdisaju. Da, sjevernokorejski bi se režim sutra mogao raspasti, a mogao bi posrtati još 20 godina.Nemojmo misliti da svatko prezire taj režim. Što mislite o tuzi svih onih Sjevernokorejaca koji oplakuju smrt Kim Jongila? Vjerojatno je iskrena. Ljudi od straha i zbog vjere često pokorno slijede svoje vođe. U knjizi koju je napisao o Sjevernoj Koreji Bradley Martin piše kako je jedan od Kim Jongilovih pomoćnika svojoj supruzi pričao o Kimovim izvanbračnim izletima.

Njegova je supruga istinski vjerovala u temeljno poštenje sjevernokorejskog sustava i vodstvu uputila pismo prosvjeda protiv razvrata. Pismo su proslijedili Kim Jongilu, koji je ženu izveo pred javnost i pred svima je osudio. Potom je istupio njezin suprug i preklinjao ga da mu dopusti da je sam smakne. Molba mu je uslišena i potom je sam upucao suprugu. Ne pokušavajmo izolirati Sjevernu Koreju. Zapad je na sjevernokorejski nuklearni program reagirao sankcijama i izolacijom, no izolacija nam se obila o glavu. Gospodarske nevolje ovaj režim neće uništiti. Sredinom devedesetih od gladi je umro otprilike milijun ljudi, a režim je ostao netaknut. Naši se neuspjesi u Sjevernoj Koreji jasno vide. Na Korejskom je poluotoku 1994. gotovo izbio rat, a izbjegli smo ga sporazumom o nuklearnom naoružanju koji se temeljio na lažnoj nadi. Clintonova je administracija smatrala da će režim propasti prije nego što Zapad bude morao isporučiti civilne nuklearne reaktore da ispuni svoj dio dogovora. Kad je dobila dokaze da Sjeverna Koreja vara, Busheva se administracija povukla iz dogovora, a Sjeverna Koreja je ubrzala razvoj nuklearnog programa. Američki dužnosnici osuđuju Kinu zbog povlađivanja Sjevernoj Koreji, no Peking barem ima nekakvu strategiju, a to je potaknuti režim obitelji Kim da prihvati politiku reformi. U pograničnim područjima Sjeverne Koreje mobiteli, DVD-i i CD-i uobičajena su pojava, a to će jače potkopati vladavinu obitelji Kim nego bilo koja američka politika. Nema dobrih rješenja. No pokušajmo iskoristiti promjenu vlasti da doziramo svoj utjecaj. Ako budemo mogli ostvariti diplomatske odnose, trgovinu i razmjenu među ljudima, ovom monstruoznom režimu nećemo učiniti uslugu, već mu možda počemo kopati grob.

Nicholas D. Kristof