Kao u filmu “Kraljev govor”, kralj George VI. i u stvarnosti se borio s mucanjem. U filmu se kraljevo mucanje pogoršava u stresnim situacijama kao što su obraćanja javnosti.

Bolje govori kad se igra s kćerima. Pomaže mu pjevanje riječi ili ubacivanje psovki, kao i kad ne čuje samog sebe zbog glasne glazbe. Ovih dana znanstvenici počinju otkrivati tajne složenih uzroka mucanja u nadi da će pronaći uspješnije načine liječenja. Odbacujuči dugovječne krive pretpostavke o uzrocima govornih poteškoća u psihološkim problemima kao što su tjeskoba ili trauma, znanstvenici tvrde da je mucanje zapravo problem produkcije govora. “Osobe koje mucaju imaju motoričke probleme u produkciji tečnog govora”, kaže Luc De Nil, patolog za jezik i govor pri Sveučilištu u Torontu. “Nemaju poteškoća s razvijanjem riječi ili sintakse, ali drugačije procesuiraju jezik. Imaju poteškoća s učinkovitom kordinacijom motoričkih pokreta, budući da je govor tako zahtjevna motorička vještina koja podrazumijeva iznimno brzo nizanje i uspješnu vremensku regulaciju.”Vještinu govorenja omogućuju područja mozga odgovorna ne samo za jezik, nego i za slušanje, planiranje, osjećaje, disanje te pokrete čeljusti, usana, jezika i vrata. Anne Smith, stručnjakinja za mucanje pri sveučilištu Purdue, tvrdi da kod osoba koje mucaju “mozak kao general koji zapovijeda vojnicima, odnosno mišićima, ne šalje vojnicima prave signale, pa se oni zbune i ne znaju kamo bi”. Mucanjem je pogođeno oko pet posto djece, a obično se pojavljuje između druge i šeste godine.

Iako u slučaju oko 50 posto osoba koje mucaju nalazimo taj problem i kod nekog drugog člana obitelji, nemoguće je znati kod koga će se mucanje razviti.“Doista, ne možemo ustanoviti pokazatelje mucanja sve dok se ono ne pojavi”, izjavila je Nan Ratner, stručnjakinja zaposlena na sveučilištu u Marylandu. Dodala je da je ovakav kasni početak samo doprinijeo mitovima da je mucanje uzrokovano lošim odgojem. Ono obično započne “kad se počne koristiti gramatika jezika”.Čini se da je upravo složenost gramatike najveći problem. Umovi osoba koje mucaju reagiraju na pogreške u značenju jednako kao i umovi normalnih osoba, ali znatno slabije reagiraju na gramatičke pogreške, objasnila je doktorica Smith. Iz razloga koji su nam nepoznati, dvostruko je vjerojatnije da će mucati dječaci nego djevojčice, a ukoliko ono postoji u djetinjstvu, četiri puta se povećava vjerojatnost da će se mucanje nastaviti i u odrasloj dobi. Oko 75 posto djece s vremenom prestane mucati, neki uz pomoć terapije, a neki sami, ali nema nikakvog jamstva u vezi toga tko će se oporaviti. Zasad lijekovi nisu pokazali zavidne rezultate, ali nisu ni uzrokovali teže nuspojave, a stručnjaci se slažu kako je problem mucanja presložen da bi ga se izliječilo jednom pilulom. No znanstvenici ipak dolaze do nekih odgovora.

Proučavajući moždane snimke osoba koje su počele mucati u dječjoj dobi i onih koji su počeli mucati nakon moždanog udara, doktor De Nil otkrio je dodatnu aktivnost u područjima odgovornima za motoričku kontrolu govora i kordinaciju pokreta potrebnih za govorenje. Možda ta područja mozga rade prekovremeno jer osobe koje mucaju ne razvijaju “automatski obrazac govorenja” koji je prisutan kod ljudi bez takvih teškoća, dodala je doktorica Smith. Doktor De Nil također je ustanovio manju aktivnost u područjima mozga odgovornima za slušanje samog sebe. “Možda je zbog toga osobama koje mucaju lakše govoriti kad nadglasaju vlastito mucanje”, objasnila je doktorica Ratner.Doktor De Nil također je doznao da osobe koje mucaju teže tipkaju brojčane nizove na tipkovnici. A doktorica Smith je otkrila da djeca koja mucaju imaju poteškoća kad se od njih zatraži da nastave pljeskati u ritmu nakon što se glazba isključi. Samo trećina djece koja mucaju pati od nekih drugih govornih ili jezičnih poteškoća. Zasigurno kod bar polovice osoba koje mucaju geni igraju važnu ulogu, a čimbenici iz okoline mogu samo dodatno pridonijeti problemu. Trauma i stres nisu uzroci mucanja, ali mogu pogoršati problem, smatra doktorica Ratner, jer mucanje uzrokuje tjeskobu zbog koje se cijelo to iskustvo doima još težim.

Pam Belluck