Upravo sam stigao u Šangaj, ali razmišljam o Estoniji i nečemu što su Clinton i Obama govorili. Časopis Wired nedavno je pisao o tome da se u Estoniji od prvog razreda osnovne škole uvodi nastava programiranja. U članku je stajalo da je program uveden “zato što estonske tvrtke imaju problema u zapošljavanju programera”.

Estonski tehnološki sektor, naime, sve je veći, a dijelom je za to zaslužan i Skype, koji je 2003. godine stvoren upravo u Estoniji. Vijesti iz Estonije londonski su Guardian navele da objavi internetsku anketu u kojima je svoje čitatelje upitao: “Estonski školarci u dobi od 7 do 16 godina imaju priliku naučiti programirati. Trebaju li i britanski školarci u svakodnevnoj nastavi imati programiranje?” Fascinantno je o tome čitati u Šangaju jer je ovdašnji javni obrazovni sustav 2010. godine pobijedio na globalnom PISA testiranju petnaestogodišnjaka u matematici, čitanju i prirodnim predmetima. Hoće li Kinezi reagirati uvođenjem programiranja za predškolce? Zbog toga sam počeo razmišljati kako bi Obama trebao prestati citirati izreku koju je Clinton uveo 1992. Obama, naime, kaže da “trudom i igrom prema pravilima” svatko od američkog sustava može očekivati pošten život i bolji život za djecu. Ta me se mantra doista dojmila, a siguran sam da i mnogi glasači tako misle. Postoji samo jedan problem – odavno je zastarjela. Istina je, zapravo, da za pošten posao koji će vam omogućiti pošten život morate naporno raditi, stalno se mijenjati, steći barem neki oblik višeg obrazovanja, doživotno učiti i igrati prema pravilima. Ako govorimo drukčije, zavaravamo ljude. Zašto? Kad je Clinton uveo tu frazu 1992. godine, internet se tek razvijao, gotovo se nitko nije služio elektroničkom poštom, a hladni je rat netom završio. Drugim riječima, i dalje smo živjeli u zatvorenom sustavu, okruženi zidovima koji su pomalo pucali. Bio je to svijet prije Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini, globalizacije i informatičke revolucije, svijet u kojem su sindikati i radnička klasa bili jaki i svijet u kojem je Amerika pisala dobar dio pravila igre. Tog svijeta više nema. Sustav je danas otvoreniji. Tehnologija i globalizacija sve brže ukidaju potrebu za radnim mjestima jednostavnih vještina te stalno podižu razinu znanja za nova radna mjesta.

Cjeloživotno je učenje sve prisutniji kriterij za ulazak i opstanak u srednjoj klasi. Postoji citat koji se pripisuje futuristu Alvinu Toffleru, a savršeno opisuje ovu novu stvarnost: “u budućnosti nepismeni neće biti oni koji ne znaju čitati i pisati, već oni koji ne znaju učiti i ponovno učiti”. Svaki je oblik stagnacije smrtonosan. Pisao sam o republikanskoj konvenciji i s divljenjem sam pratio kako se rad mojih kolega u Timesu promijenio. Evo što izvjestitelj napravi tijekom tipičnog radnog dana. Piše izvještaj, priprema rad za internetsko izdanje, priprema rad za The International Herald Tribune, piše na Twitteru, piše novi izvještaj, prati što drugi pišu na Twitteru, sastavlja videoprilog za internetsko izdanje te potom piše priču za tiskano izdanje. Želite biti Timesov izvjestitelj? Eto kako bi vam dan izgledao. Morate raditi više i inteligentnije te brže razvijati nove vještine. Van TonQuinlivan, prorektorica za gospodarski razvoj i zapošljavanje u Kalifornijskom sustavu državnih fakulteta, objasnila mi je koje su četiri temeljne vještine koje su danas tražene. Prva je osobina “trenutna spremnost”. To su ljudi s odgovarajućim vještinama koje određeni poslodavac traži u pravom trenutku. Poslodavci će prvu priliku pružiti lokalnom tržištu rada i školama, no ako kadar ondje nije dostupan, prijeći će “najkraću potrebnu udaljenost da ga nađu”, kaže, a danas nam je cijeli svijet dostupan. Tvrtke koje ne mogu naći “trenutno spremne” tražit će “uskoro spremne”, one koji će se uklopiti uz minimalnu obuku i radno iskustvo. Ako njih ne mogu naći, tražit će “spremne za rad”. To su ljudi s višom ili visokom stručnom spremnom koji se mogu obučiti, no tvrtke za to trenutno nemaju novca i žele da te vještine steknu u javnim školama. Posljednja su i sve brojnija kategorija “nespremni”, oni koji su se ispisali s fakulteta ili imaju završenu tek srednju školu. Njima su izgledi za pošten posao mali, čak i ako su spremni “naporno raditi i igrati prema pravilima”. Ako dobijemo neki novi poticaj, on bi se dijelom trebao usmjeriti na obrazovanje većeg broja ljudi. Među osobama s visokom stručnom spremom stopa nezaposlenosti danas je 4,1 posto, među onima s višom 6,6 posto, kod onih sa srednjom stručnom spremom 8,8 posto te 12 posto među onima koji nisu završili srednju školu.

Thomas L. Friedman