Bilo je to 1989. godine kada su nizozemsku pulmologinju, doktoricu Petru de Jong (58) zamolili za pomoć u slučaju smrtno bolesnog pacijenta kojega su razdirali bolovi uzrokovani kancerogenim tumorom u dušniku. Želio je okončati svoj život. Dala mu je jak barbiturat pod nazivom pentobarbital, no dala mu je nedovoljnu količinu.

Umirao je devet sati. “Danas znam u čemu sam pogriješila”, rekla nam je u svom uredu. “Ovih dana sve se može provjeriti na internetu, ali tada nismo posjedovali ta znanja.”Spomenuti muškarac bio je prvi od 16 pacijenata kojima je de Jong, danas predvodnica skupine koja se bori za pravo na eutanaziju “Right to Die-NL”, pomogla postići kako to ona naziva “dostojanstvenu smrt”. Osnovana 1973. godine, skupina “Rigth to DieNL” nalazi se na samom čelu pokreta za opće pravo na eutanaziju u Nizozemskoj. Prema anketama, zapanjujuća većina Nizozemaca smatra da bi eutanazija trebala biti dostupna pacijentima koji pate od strašnih bolova i koji je žele, a na tisuće osoba svake godine zatraži eutanaziju. Čak i u samoj Nizozemskoj, neki misle da je skupina “Right to Die-NL” otišla korak predaleko. Naime, ta organizacija jedna je od onih koja se zalaže da se svim osobama starijima od 70 godina pruži pravo na eutanaziju, čak i ako nisu smrtno bolesni. Skupina “Right to Die-NL tvrdi” da ima 124.000 članova. U ožujku je dospjela na naslovnice novina izjavama da osniva mobilne timove za eutanaziju koji će pacijentima pomoći da preminu u vlastitom domu.I pobornici i kritičari ovoga sa zanimanjem prate nastojanja spomenute organizacije. Rick Santorum, bivši kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju u Sjedinjenim Američkim Državama u veljači je uzburkao javnost prenaglasivši učestalost eutanazije u Nizozemskoj te izjavom kako brojni stariji Nizozemci nose narukvice s natpisom “Odbijam eutanaziju”. Nizozemski dužnosnici smjesta su pobili njegove tvrdnje. “Nizozemci u međunarodnoj zajednici usmjeravaju raspravu o toj temi prema mudrosti dopuštanja osobama da same odluče kako i kada će umrijeti u slučajevima kada pate od užasnih bolova”, rekao je Paul Root Wolpe, ravnatelj Centra za etiku pri Sveučilištu Emory u Atlanti.

Prema nizozemskom Zakonu o okončanju života na zahtjev i pomoći pri samoubojstvu iz 2002. godine, liječnici smiju ispuniti želju pacijenta za smrću ukoliko slijede određene smjernice. Taj zahtjev mora dobrovoljno podnijeti informirani pacijent koji pati od dugotrajnih i nepodnošljivih bolova. Liječnici također moraju dobiti privolu kolege o tomu da slučaj zadovoljava uvjete te moraju prijaviti tu smrt za ogled. De Jong kaže da nizozemski liječnici obično eutanaziraju pacijente injekcijom barbiturata koja inducira san, nakon čega slijedi jako sredstvo za opuštanje mišića koje uzrokuje srčani zastoj. Gotovo 80 posto takvih smrti odvija se u domovima pacijenata, navodi se u podacima Nizozemske kraljevske liječničke udruge. U 2010. godini liječnici su prijavili 3136 slučajeva “okončanja života na zahtjev”. U pozadini većine njih nalazi se neka ozbiljna bolest.Eutanazija je odgovorna za oko 2 posto svih smrti u Nizozemskoj, tvrdi Eric van Wijlick, savjetnik u navedenoj udruzi. Van Wijlick navodi da eutanaziju obično izvršavaju liječnici opće prakse koji čine samu okosnicu sustava univerzalnog zdravstva u ovoj zemlji. Dodaje da je zakon o eutanaziji moguć zbog “umjerene i otvorene klime mišljenja kakva odlikuje Nizozemsku, uz poštivanje drugačijih stavova” te da bi drugdje zakon o eutanaziji bilo teško provesti u djelo, s obzirom da su u Nizozemskoj zdravstvo, kao i mogućnosti koje se tiču zaposlenja i stanovanja svima dostupne. “Nema ekonomskih razloga zbog kojih bi netko zatražio eutanaziju”, objašnjava, a to se ne može reći za SAD koje i dalje imaju sustav zdravstva temeljen na profitu.

Međutim, de Jong kaže da su mobilni timovi za eutanaziju potrebni jer mnogi liječnici opće prakse, uglavnom iz razloga koji se tiču morala ili nesigurnosti u vezi zakona, odbijaju na ovaj način pomoći pacijentima koji pate nakon što je već prekasno za pronalazak drugog liječnika. Mobilni timovi će takvim pacijentima pomoći, sigurna je ona. “Mi smatramo da je starijim ljudima sam život ponekad veća patnja od smrti”, dodaje de Jong. Van Wijlick pak kaže da Nizozemska kraljevska liječnička udruga “dvoji” oko tih mobilnih timova jer bi se pitanjem eutanazije trebao baviti primarni njegovatelj, a to je liječnik opće prakse. Objašnjava da u većini slučajeva kada liječnik odbije eutanaziju za to postoji opravdan i dobar razlog.Ova udruga također se protivi eutanaziji onih koji “pate od života”. No kaže da i u takvim slučajevima liječnik može uputiti pacijenta kako si uskratiti hranu i piće te nakon toga uslijed komplikacija i patnje pomoći pri samoubojstvu. Nizozemska udruga pacijenata N.P.V., kršćanska skupina s oko 66.000 članova, oštro kritizira trenutnu primjenu ovoga zakona te tvrdi da se praksa eutanazije proširila i sada obuhvaća pacijente koji boluju od demencije i nekih drugih stanja, a koji nisu kompetentni zatražiti pomoć u okončavanju života.Wolpe, bioetičar sa Sveučilišta Emory, kaže da “uglavnom podržava” pravo pojedinca na izbor vlastite smrti, ali da ga muče neki trendovi u Nizozemskoj, među kojima je i proširenje prava na eutanaziju na osobe koji ne pate od fizičkih bolova. “Kada se prebacite s isključivo fizioloških na psihološke kriterije, otvarate vrata za mogućnost zloporabe i pogreške”, objašnjava.

David Jolly