Mogu li se narodi promijeniti? Mogu nazadovati poput Zimbabvea, Konga ili Argentine u dobrom dijelu 20. stoljeća. Mogu se brzo razvijati poput Južne Koreje ili Kine. No mogu li promijeniti svoju temeljnu narav?

Promišljao sam o tom pitanju dok sam promatrao najuzbudljiviju reprezentaciju na Svjetskome nogometnom prvenstvu, reprezentaciju Njemačke. Odlika je velikih da se diče igračima poput Mesuta Özila, Samija Khedire ili Jeromea Boatenga, što nisu imena koja se tipično povezuju uz njemački narod. Kad sam doselio u Berlin 1998. godine, grad je ponovno trebao postati glavni grad Njemačke nakon poslijeratnog boravka u Bonnu, a Reichstag je ponovno udomio njemački parlament. Dok sam promatrao Reichstag, iznenadile su me riječi ugravirane 1916. godine: “Dem Deutschen Volke” – “Njemačkome narodu”. Riječ “Volk” oduvijek je bila posebno nabijena značenjem, iskorištavali su je nacisti za rasističke pobude, a u poslijeratnom je razdoblju definirala građanina Njemačke prema porijeklu i lozi. Ideja o Njemačkoj kao krvno povezanoj zajednici, unatoč vrlo velikom broju stranaca, opstala je do prije desetak godina. No promjenu je označila novoizabrana vlada lijevog centra Socijaldemokrata i Zelenih. Godine 1999. vlada je provela zakone koji su znatno liberalizirali postupak dobivanja državljanstva. Traženo trajanje boravka je prepolovljeno, a svaki pripadnik treće generacije stranaca rođen u Njemačkoj automatski je dobio državljanstvo. Bilo je i ozbiljnih upozorenja, a naročito su ih upućivali Kršćanski demokrati koji su danas na vlasti.

No, u neku je ruku Njemačka samo službeno prepoznala stvarnost svojeg društva u kojem stranci čine devet posto stanovništva. Kad sad pogledam na to vrijeme, vidim da je bilo riječi o zadnjoj fazi dugoga poslijeratnog procesa tijekom kojeg se Njemačka morala suočiti s prošlošću i novim društvom, olabaviti krute strukture i prigrliti drukčiji oblik ponosa. Zato danas imaju Özila, jednog od pripadnika treće generacije Nijemaca, mladića kojeg će pamtiti kao jednu od najsjajnijih mladih zvijezda Svjetskog prvenstva. Posjeduje onu ležernost u dodiru s loptom koja odlikuje samo najbolje igrače, one koji nekim čudom imaju više vremena od svih drugih. Odrastao je s useljeničkom djecom iz Turske i Bosne, prije utakmice voli recitirati stihove iz Kurana, a plodnu simbiozu imigracije opisuje ovako: “Tehniku i osjećaj za loptu imam s turske strane. Disciplina, stav i predanost potječu s njemačke strane.” Možemo to nazvati školom nogometa “Essen na Mediteranu”. Prekrasno je gledati. Boateng je ganskog porijekla (brat mu je odlučio igrati za reprezentaciju Gane, čime su postali prva braća koja igraju za suparničke reprezentacije na Svjetskom prvenstvu). Khedirin otac je Tunižanin. Drugi imaju roditelje Nigerijce ili Brazilce. Sve u svemu, jedanaestorica od 23 člana reprezentacije mogla su se odlučiti zaigrati za neku drugu reprezentaciju. Nikad dosad nisam vidio ovakvu njemačku momčad. “Mannschaft” je oduvijek bio moćan u svojoj nesavladivoj nesmiljenosti.

No osjećaj za igru nov je kao i njihov sastav – odraz Njemačke koja je prihvatila sebe krajem devedesetih. Mogu li se onda narodi promijeniti? Englezi uvijek misle da mogu svaki put kad se približi Svjetsko prvenstvo, no samo nanovo otkriju svoje inhibicije i kobna ograničenja. Argentina se uvijek više oslanja na pojedinačni talent, koji je često skandalozan, nego na koheziju, što je poprilično vjeran odraz naroda. Godine 1998. se činilo da se rađa nova Francuska s pobjedničkim crnim, bijelim i sjevernoafričkim timom, ali država se ove godine vratila svome starome modelu – pobunjeničkom, arogantnom i mrzovoljnom. I tako se priča nastavlja. Na kraju svega, mislim da, izuzmemo li slučajeve razornih trauma, narodi ne mijenjaju svoju temeljnu narav. Njemačka je, naravno, doživjela takvu traumu, kao i Japan. Proteklih 65 godina prošlo je u ponovnoj izgradnji i određenju novoga njemačkog identiteta. Demokracija, transparentnost, sloboda, antimilitarizam – to su postale temeljne vrijednosti. Njima danas treba dodati multikulturalizam države useljenika. Potpuno je prikladno što je upravo Mandelina “šarolika nacija” bila mjesto na kojem se to dokazuje.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com