Ideje nisu ono što su nekad bile. Jednom davno, znale su potaknuti vatrene rasprave, stimulirati druge misli, zapaliti revolucijski žar ili iz temelja promijeniti način na koji razmišljamo o svijetu i promatramo ga.

Provukle bi se u opću kulturu i od mislilaca stvorile slavne osobe, od kojih su najpoznatiji Albert Einstein, Reinhold Niebuhr, Daniel Bell, Betty Friedan, Carl Sagan i Stephen Jay Gould, da nabrojimo samo neke. I same te zamisli mogle su postati slavne: primjerice “smrt ideologije”, “medij je poruka”, “tajanstvenost žene”, “teorija Velikog praska”, “kraj povijesti”. Velika ideja pojavila bi se na naslovnici časopisa Time (“Je li Bog mrtav?”), a američki intelektualci kao što su Norman Mailer, William F. Buckley Jr. i Gore Vidal povremeno su pozivani u televizijske emisije. Kako je sve to bilo davno. Ako nam se naše današnje ideje doimaju manjima, nije to zato što smo gluplji od naših prethodnika, već zato što jednostavno ne marimo za ideje koliko i oni.Danas ideje koje se ne mogu trenutačno unovčiti imaju tako malu unutarnju vrijednost da ih stvara sve manje ljudi i sve ih manje ljudi koristi.Nije nikakva tajna, osobito u Americi, da živimo u doba nakon prosvjetiteljstva, kada su racionalnost, znanost, logički argument i rasprava na mnogim područjima izgubili bitku s praznovjerjem, vjerom, mišljenjem i ortodoksnim. Intelektualno smo nazadovali od naprednih oblika mišljenja do starih oblika vjerovanja. Došlo je do pomračine javnog intelektualca zahvaljujući samoprozvanim stručnjacima koji miješaju bijes s promišljenošću, te do nestanka osvrta iz općih časopisa. Istodobno se događa uspon sve vizualnije kulture, posebice među mladima, a u toj je formi mnogo teže izraziti ideje.Međutim, pravi uzrok ovog postidejnog svijeta možda se nalazi u samim informacijama. U vremenu kada znamo više nego što smo ikada znali, manje o svemu tome razmišljamo. Zahvaljujući internetu, imamo trenutni pristup svemu što je itko ikada poželio doznati, dok smo u prošlosti prikupljali podatke ne samo kako bismo doznali nešto o stvarima i pojavama. Skupljali smo informacije kako bismo ih pretvorili u nešto više i veće od samih činjenica te u konačnici nešto korisnije – u ideje koje su učinile informacije smislenima. Nismo željeli samo pojmiti svijet, već ga istinski razumjeti, što je primarna funkcija ideja.

Velike ideje objašnjavaju nam svijet, kao i nas same jedne drugima.Međutim, dok su informacije nekoć predstavljale temelj za ideje, tijekom posljednjih desetak godina postale su im konkurencija. Toliko smo prezasićeni informacijama da ih ne bismo uspjeli procesuirati čak i da to želimo, a većina nas to ni ne želi.Već i sama zbirka podataka je iscrpljujuća: što svaki od naših prijatelja radi ovoga trena, pa sljedećeg trena, pa sljedećeg trena; s kim Jennifer Aniston trenutno izlazi; koja je snimka ovoga sata najpopularnija na YouTubeu.Zapravo živimo u oblaku informacijskog Greshamovog zakona u kojemu su trivijalne informacije izgurale one značajne, ali i idejnog Greshamovog zakona u kojemu su informacije, bile one trivijalne ili ne, izgurale ideje.Radije znamo negoli razmišljamo jer znanje posjeduje trenutačnu vrijednost. Znanje nas drži u žiži zbivanja, zbog njega smo povezani s drugima. Nije nikakvo iznenađenje što je postidejni svijet izniknuo u isto vrijeme kad i svijet društvenog umreženja. Iako postoje internetske stranice i blogovi posvećeni idejama, Twitter, Facebok, MySpace, Flickr i slične stranice u biti predstavljaju razmjenu podataka, osmišljene su kako bi utažile glad za informacijama, iako to nije tip informacija iz kojega se rađaju ideje. One su uglavnom beskorisne osim činjenice da se zbog njih onaj koji ih posjeduje osjeća, recimo to tako, informirano. Nadalje, navedene stranice polako zamjenjuju i tiskovine, u kojima su u prošlosti ideje začinjane.One su oblik odvraćanja pažnje, antirazmišljanja.Implikacije stvaranja društva koje ne razmišlja su goleme. Ideje nisu samo intelektualne igračke. One imaju i praktične učinke.

Primjerice, jedan moj prijatelj nedavno se zapitao kamo su nestali John Rawls ili Robert Nozicks današnjice, gdje su filozofi koji bi mogli unaprijediti našu politiku.Isto bi se mogli upitati i za ekonomiju, u kojoj John Maynard Keynes još uvijek potiče rasprave čak i 80 godina nakon što je iznio svoju teoriju o vladinim poticajima. To, naravno, ne znači da nasljednici Rawlsa ili Keynesa ne postoje, ali nije vjerojatno da će biti zamijećeni u kulturi koja ne poštuje i ne koristi ideje. Svi su mislioci žrtve informacijske prezasićenosti.Nema sumnje kako će određeni broj ljudi na ovo odgovoriti kako su se velike ideje preselile na tržište, ali postoji velika razlika između izuma koji donose financijsku dobit i intelektualno poticajnih misli. Neki su poduzetnici, poput Stevena Jobsa iz Applea, došli do genijalnih ideja u “izumiteljskom” smislu te riječi.Svejednako, te ideje možda mijenjaju naš način života, ali ne i način na koji razmišljamo. One su materijalne, a ne idejne. Manjka nam mislilaca.Postali smo informacijski narcisi, toliko nezainteresirani za sve drugo osim sebe samih i uskog kruga prijatelja, da, u slučaju da se nađemo u nekoj zabiti gdje ne možemo ništa podijeliti s tim prijateljima, a u kojoj bi se iznenada pojavio neki Marx ili Nietzsche i počeo iznositi svoje zapanjujuće ideje, nitko ne bi ni obratio pažnju, najmanje mediji, koji su naučili kako opsluživati naš egocentrizam.Ono što nas čeka u budućnosti još je više informacija, planine su informacija. Neće postojati ništa što nećemo znati. Ali neće ni biti nikoga tko će o svemu tome razmišljati.

Neal Gabler autor je knjige “Walt Disney: trijumf američke imaginacije”