“Socijalna pravda je pitanje života i smrti”, tako počinje dugačak i provokativan izvještaj koji je 28. kolovoza objavila grupa iskusnih stručnjaka iz područja zdravstva i razvoja. Stručnjaci, među kojima se našao i ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade Amartya Sen, dobili su zadatak od Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) da opsežno prouče pitanje nejednakosti i zdravlja ljudi. Nakon dvije godine rada objavljeno je izvješće koje je pozvalo na “oružje” sa zvučnim nazivom: “Zatvorimo jaz među generacijama”.

Koji jaz točno? Zaključak da je život stanovnika u Caracasu uglavnom kraći, teži i okrutniji od života bogataša u Kölnu ili Chicagu nije baš neko iznenađenje. No zašto, upitali su se stručnjaci, ljudi rođeni u Caltonu, surovoj četvrti Glasgowa, umiru češće nego što je to bio slučaj prije dva desetljeća za razliku od onih koji žive u mirnom gradu Lenzyju udaljenom samo nekoliko kilometara? Zašto amerikanke azijskog podrijetla u prosjeku žive 87 godina, dok je očekivana životna dob afroameričkih muškaraca 69 godina. Kako tvrdi WHO-ova Komisija za socijalno određivanje zdravlja, objašnjenje ne leži samo u bogatstvu niti u varirajućim sposobnostima zdravstvenih sustava. Uz te faktore, napominje izvješće, postoje socijalne, političke i ekonomske snage koje navodno imaju malo veze sa zdravljem, no i dalje mogu odrediti “može li se dijete razviti i odrasti do svog punog potencijala i živjeti dobro ili će njegov život biti loš”. Kako bi se smanjio rizik potonjeg, stručnjaci su napisali dugu listu želja. Pozvali su vlade na poboljšanje kvalitete svakodnevnog života, posebice života žena i djevojaka u siromašnim zemljama, što bi se trebalo ostvariti investicijama u zdravstvenu skrb djece i obrazovanje te pomoću poboljšanja radnih uvjeta. Naglasili su potrebu “uklanjanja nejednake distribucije moći, novca i resursa”, što bi se trebalo ostvariti pomoću boljeg vladanja, podrške civilnom društvu i pravednijih ekonomskih politika. Posljednji element u njihovu prijedlogu učiniti svijet zdravijim i boljim mjestom je transparentnost i bolje mjerenje napretka u borbi protiv nejednakosti u bogatstvu. Sir Michael Marmot, profesor s University College Londona, koji je predsjedao panelom, izvješće je nazvao novom paradigmom razvoja. Primjena prijedloga zasigurno je ambiciozna, kao i ideja okončanja nejednakosti u bogatstvu. No znači li nešto više od pukog nadanja? Barem na prvi pogled postoje dobri razlozi da ga se uzme s rezervom. Kao prvo, autori su preuveličali originalnost svojih ideja. Kao drugo, naglasivši “socijalne odrednice” zdravlja, možda su otišli predaleko i podcijenili očigledniju vezu između zdravlja i prihoda. Naposljetku, vika protiv distribucije moći i novca neće biti od koristi onima koji se u praksi suočavaju s pitanjem na koji način raspodijeliti nedostatne medicinske resurse. Ipak, prema Ruth Levine iz Centra za globalni razvoj, unatoč svojim nedostacima izvještaj pruža novi uvid na način kako siromaštvo i nejednakost vode lošijem zdravlju.
(Economist.com)