Djevojka imenom Cynthia 1936. godine postala je slavna na području grada. Bila je u pratnji nekog tipa koji se zvao Lester, koji ju je vodio na sva najvažnija mjesta za pokazivanje u New Yorku kao što su opera i noćni klub El Morocco, a sljedeće godine čak je dospjela na naslovnicu časopisa Life.

Cynthia je dobivala i pisma obožavatelja, no odgovore je pisao Lester. Zašto? Zato što je Cynthia bila lutka iz izloga, rad Lestera Gabe. Saks s Pete avenije želio je životnu lutku, a Lestera, kipara s nebrojenim vještinama (koji je poslije postao kolumnist za Women’s Wear Daily), nije trebalo puno nagovarati. Lester je 1953. godine došao na ideju da bi ta prazna dama trebala imati vlastitu televizijsku emisiju. Potrošio je 10.000 dolara na prepravak njezine čeljusti kako bi bila u stanju govoriti i biti duhovita, a žice koje su joj pridržavale bradu sakrio je pod Diorovu haljinu. Ali, kako je godinama kasnije izjavio Gayu Taleseu za The New York Times, nije tu bilo sreće. “Cynthia nikad nije bila smislena.” Zašto ova priča zvuči tako poznato? Kosa tih lutki iz izloga, ravna i teška, te njihove crvene usne koje svaku paradu i ubojstvo promatraju s istim zamrznutim zanimanjem inačica su pravca kojim idu naše televizijske vijesti. Jedne večeri prije nekoliko tjedana prijatelj se provezao pokraj Saksa, bacio pogled i promrmljao: “Pitam se što nam te lutke govore o nama samima”. U najboljem slučaju govore nam kako stojimo na vlastitim nogama, želimo li biti visoki, tanašni poput vrbe, atletski građeni, s velikim grudima, želimo li biti građene kao Amazonke i trebamo li posvetiti pažnju držanju.

No čak i u svom najgorem izdanju, kad su obezglavljene i beživotne, lutke nam govore još nešto o nama samima. Prije 20 ili 30 godina bilo je poprilično jednostavno prošetati Petom avenijom na Manhattanu i primijetiti razliku u lutkama, razliku ne samo u boji i etničkim obilježjima, već i u stavu, pa čak i emocijama odraženima u novini izloženog i, naravno, samoj modi. Danas, međutim, uz dužne iznimke, ova blistava avenija odražava ograničenost resursa i eroziju uvjerenja. Korištenjem jednakih lutki trgovine kao da žele izbrisati pitanja rase i etničkog identiteta u jednakoj mjeri u kojoj blogovi naglašavaju različitosti. “Brojne trgovine jednostavno izbjegavaju ta pitanja tako što sve bojaju u porculanski bijelu, a na lutke na stavljaju nikakve posebne značajke”, kaže Michael Steward, izvršni potpredsjednik Rootsteina, tvrtke za proizvodnju realističnih lutki sa sjedištima u New Yorku i Londonu. “Ne žele pogriješiti.” Slično tomu, navodi Steward, dizajner će utrošiti 50.000 dolara na dan na manekenku za snimanje reklame, ali će se uzvrpoljiti oko izbora lutke i na kraju reći: “Ma neka bude bez glave.” Većina malenih trgovina preferira apstraktne lutke zbog estetike i cijene koja je sve važnija jer sve više novca za oglašavanje preusmjeravaju na internet te smanjuju broj radnika koji se bavi ukrašavanjem izloga. “To je lakši način prenošenja poruke”, izjavio je upravitelj za izlaganje robe u Saksu Richard Fosdick upitan za lutke.

Međutim, prema mišljenju ljudi koji rade u maloprodaji poput Jonnyja Hooleya koji je odgovoran za izloge u 63 Zarine prodavaonice u Velikoj Britaniji, realistične lutke “polako se vraćaju”. Kaže da je razlog tome to što mlađi potrošači žele nadahnuće i dosadila im je identičnost svega izloženog. Premda Simon Doonan, kreativni direktor Barneysa u New Yorku, koristi apstraktne lutke, razumije privlačnost vlasulje: “Postoji generacija ljudi koja radi na ukrašavanju izloga, no koja nije doživjela razdoblje kad su realistične lutke smatrane neukusnima. Sad im je fora odjenuti lutku kao Lady Gagu.” Bilo bi sjajno vidjeti više izloga s osjećajem za svijet prema kojemu posežu. Izlozi su nekada bili pozornice ljudskih drama, a ponajbolji primjer toga dogodio se sedamdesetih godina kada je umjetnik Victor Hugo izložio lutku koja rađa u izlogu Halstona na Aveniji Madison. Sada se ta kreativna energija zbiva na internetu.

Cathy Horyn